I - Početak

Nakon zanosa prvih dana, često među parove ulazi rutina, navika koja malo po malo donosi blijeđenje prvih radosti zajedničkog života.

Tome ima više razloga. Izlazi se iz sna koji je nazvan periodom idealizacije i pojavljuju se prva bockanja. Par više nije samo mjesto radosti, već postaje mjesto u kojem se osjeća zagušljivost.

S obzirom na takvo stanje, moguća su dva rješenja. Ako je par dovoljno zreo i ako postoji obazrivost, zajedno će zaključiti kako treba iz takvog stanja izaći. Najčešće ljudi traže neka druga mjesta gdje će se rasteretiti. To im donosi iluziju slobode.

Često se izbjegavaju konflikti. I nesvjesno se izbjegava pogledati stvarnosti u oči. Ne usuđujemo se reći sebi samima, a zatim i drugome svoju nelagodnost. Bojimo se da nas onaj drugi neće čuti. K tome se pridružuju i otežavajući faktori koji su svakome paru svojstveni. Tijekom vremena, ovdje treba razlikovati okolnosti koje su pridonijele tome da situacija bude manje ili više nepodnošljiva. Tu može imati utjecaja radna okolina, koja može pojačati osjećaj lošeg stanja.

Često i obična bračna svađa dovodi do asimetrije unutar para. Npr. kod prve trudnoće žena prolazi kroz različite faze radosti, sebeljublja, i to može zamutiti bračne odnose. I prihvaćanje materinstva i očinstva se ne odvija uvijek istovremeno kod bračnih partnera.
K tome treba pridodati i ostale čimbenike koji sačinjavaju jedan odnos (mreža prijateljstva koja je u interakciji s parom).

Nedostatnost komunikacije, sve te sitnice, o kojima se ne usuđujemo razgovarati i za koje mislimo da su nevažne. Ali to se gomila. U našem slučaju su to bile razbacane čarape, raskuhani rezanci....
Ili ne znamo ili se ne usuđujemo govoriti negativno. To neraspoloženje nas začuđuje, ali odbijamo ga vidjeti, izreći, jer još uvijek nisu daleko snovi našeg prvobitnog vremena. Mi trošimo energiju da to zagušimo u sebi. I evo, tako se puni naša «unutarnja torba»...Treba zaboraviti sve te sitnice, jer one otkrivaju krhkost našeg senzibiliteta u poštovanju. Pa kako ćemo prvo sebi samima, a zatim i onome kome smo povjerili svoj život, a koji je izvor našega trpljenja, reći nešto loše (negativno)?
Sve te male stvari su ponekad preteča dubokih teškoća, čiji je korijen u progresivnom udaljavanju.

Ne možemo više govoriti o patnjama onako kako smo to lagano činili kad se radilo o «izvanjskim» razlozima trpljenja. Sada je ta patnja unutar bračne veze.

Sve takve situacije donose loše izglede za vezu. «Izbačeni smo iz sedla» zbog nas samih i zbog onog drugog. Treba samoga sebe i partnera, bračnog druga suočiti s novom spoznajom. Napokon, postajemo loši supružnici.To je važna faza u dezidealizaciji, u prihvaćanju da ja nisam supruga onakva kakva sam mislila da jesam, i da on nije suprug iz mojih snova.

II - Izreći svoju muku

S jedne strane mi vidimo što ne valja kod drugoga i to nam donosi bol. Jednako tako i mi drugome nanosimo patnju, jer i mi nismo ono što je on mislio da jesmo. Kada smo u takvoj vezi začahureni, onaj drugi nam se čini gotovo neprijateljem. U takvim situacijama obično nemamo riječi ili su one oštre i optužujuće, premda nam je želja da se približimo onom drugom. U «blagom» verbalnom dijalogu stvorit ćemo još dublji procijep između supružnika.

a) Što reći drugome? Kako mu reći?

Ono što kažemo nije ni za čuti, toliko agresivnosti... S druge pak strane čini se da unutarnja patnja nije tolika. Dok ne dođe vrijeme da se čovjek povlači iz događanja, dok ne može ići u srž problema... S druge pak strane, ako se uđe u srž problema čovjek samog sebe potapa u toj bolnoj situaciji. Pregrada je preteška.

Treba krenuti od svojih osjećaja: srdžba, tuga, razdražljivost... S tim treba doći pred drugoga, ne reći drugome ono što kod njega ne valja (ti koji ubijaš) nego ono što je nama bolno «nije problem u tome što ti razbacuješ svoje čarape, već u tome kako to na mene djeluje. Ja to ne mogu podnijeti... Moram ti to reći, jer te inače ne mogu voljeti onako kako bih te željela voljeti».

Izražavanje negativnih osjećaja nam može teško pasti. Onome koji to mora čuti može to biti nepodnošljivo. To toliko pogađa «našu sliku», našu «oholost», da izlazimo iz jedne faze zavođenja. Ta ili taj koju sam zaveo (zavela), ne da se više zavoditi... To je neuspjeh u jednom dijelu moga života gdje sam vjerovao da sam uspio... «Zaljubljenička faza» me je na neki način ozdravila od svih mojih prošlih patnji. To je slika koju imamo o samome sebi, slika koja nas čini sposobnima biti to što jesmo. Preko te slike mi smo dopustili drugoj osobi da nas pažljivo i pravedno rekonstruira i ponovno vrednuje, zapažajući ono čemu se mi nismo usudili nadati.
To jednako pogađa onoga koji govori kao i onoga koji sluša.
Treba prihvatiti da u prvim danima drugi nije sposoban čuti negativne stvari koje bi mogle biti nepovoljne ili ranjavajuće za njega. Sve je to vrlo neugodno za čuti, i sve ono što smo rekli je veliko, i treba drugome dati vremena da postane sposoban to prihvatiti. Treba mu ostaviti vremena da usvoji poruku. Možda je to zbog toga što onaj drugi nije na «istoj valnoj dužini», možda nije učinio isti unutarnji napor. Treba mu reći svoju istinitu patnju, svoju unutarnju bijedu, u nekom umanjenom obliku, pa će ga to možda dovesti na istu valnu dužinu. Možda će preko prosuđivanja u «izvanjskoj bitci» pronaći istinu u unutarnjem osjećanju.

Često onaj drugi u izbjegavanju konflikata olako pronađe drugi vid slobode i ne može osjetiti težinu situacije. Kada je jedan ožalošćen, kada je ono što je rekao veliko i bitno za njega, onaj drugi ga ne može čuti jer je pronašao negdje drugdje kompenzaciju za svoju nevolju. Asimetrija je do te mjere naglašena, kako je to izrazio Paul Dewandre na kongresu u Clairvauxu, da već postoje drugi rezervoari, druga mjesta ostvarenja i ravnoteže. Bračni rezervoar je isušen. Sada postoje rezervoari prijateljski, sportski, radni... koji razblažuju ovo zlo bračnog rezervoara. Takve situacije nisu uvijek simetrične. Nismo svi jednako sposobni za zajedničke kompenzacije a to pojačava patnju jednoga, i time zamagljuje (patnju) onog drugog.

Treba si dati vremena da možemo recipročno prihvatiti jedan drugoga. Treba imati vremena da se taj tip dijaloga ustali. Primjećivanje jednoga i drugoga može biti potaknuto postepenim prihvaćanjem riječi koje su teške i bolne, ali stavljaju na vidjelo to loše stanje, izazivaju i potiču zajednički hod jednoga i drugoga.
U onome što smo gore tumačili treba pričekati da onaj drugi postane svjestan situacije, da je učini svojom. U sebi samome, to znači dezidealizacija svega onoga što jesi. Bez obzira na to što je prvi stradao u patnji, onaj drugi može pasti u gubitak sigurnosti koja ga je štitila od toga da izađe iz zaslijepljenosti, koja mu je zamagljivala tu patnju. To ga može navesti na zdravo povlačenje u samoga sebe.

Par ne može uvijek sam pronaći put. Često mu treba treći, koji će kao neutralan potvrditi takav rad. Kod nas je bilo prisutno više toga što nas je spasilo od utapanja. Osobna molitva, teški pokušaji molitve u dvoje, čitanje Svetog pisma, Zadatak u Ekipama Notre-Dame. To nam je pomoglo da možemo, ne bez boli, malo po malo izgovarati riječi - osjećaje da izađemo iz takve situacije.
Svijest da te teškoće nisu nešto izuzetno, nego su zajedničke svima, a to smo shvatili kod razmjene s drugim parovima, nam je dopustila da stvar relativiziramo. Tako smo ušli u novu dimenziju s nadom da je ta situacija napokon prevladana i da je moguć istinski dijalog. Napokon smo mogli i razgovarati i rekonstruirati događaje.
Bilo je to i zbog toga što smo u dnu duše mogli osjetiti da smijemo u to vjerovati po «milosti našeg braka». Ta luda nada da je moguć novi dinamizam je duboko prožela naš prvobitni izbor, prvobitnu volju kojom smo mogli izgovoriti «prihvaćam te i darujem ti se».

Naš angažman u CPM je također bio hrana dinamizmu i svježini, u lakoći mladih zaručnika, koji su u nama ponovno oživjeli ono što je najčišće, onu snagu kojom smo nadvladali i patnju i stid. Znali smo da imamo šansu u nama samima, da je u nama temelj projekta kojega treba nositi onom vjerom u ljubavi koja traje. To se zbiva po «milosti našeg braka». Ono što ne možemo učiniti po svojoj ljudskoj naravi, može učiniti istinska ljubav, ljubav koju je Bog stavio u nas.
Zbog toga je moguće opraštanje, jer ono ne dolazi s naše strane nego od Boga.

III - Tornjevi

Osvrtanje na prošlost

Sve to smo shvatili kasnije kroz sliku u jednom razgovoru u troje. Radi se o slici u kojoj dvije osobe u paru predstavljaju dvije utvrđene kule, dva tornja koja simboliziraju njihovo ljudsko postojanje.
Naš toranj je mjesto gdje se povlačimo zatvarajući se u sebe same. Povlači se u sjenu tornja i tako se izbjegne prisutnost drugoga, da bi se zaštitilo. U trenutku susreta svaki je visoko u svom tornju i šalje drugome cvjetiće i komplimente. Pokušaj dijaloga ima formu viteških igara u srednjem vijeku. Cvjetići i iskrice lete ne dotičući uvijek drugoga u njegovoj stvarnosti. Komplimenti i kritike izmiču, zahtjevi prolaze, ali slušanje nije moguće. Ono je blokirano, smanjeno zbog razdaljine, ima unutrašnji oklop kojega smo s vremenom napravili.
Dijalog tornjeva je dijalog gluhih, zavođenja, to je distanca, visina, vječita usporedba tornjeva koja ne dopušta istinski dijalog.

Što učiniti? Treba se odlučiti napustiti visinu svoga tornja, sići iz spoznaje o samome sebi i poći posjetiti toranj onoga drugoga. Napustiti svoj toranj zahtijeva prvi unutarnji napor. Silaženje pješke (bez lifta) gdje se gubi sigurnost, gdje se razotkrivaju unutarnje sjene i svjetlosti i gdje se nalazi vlastita nutarnjost.
Ući u samoga sebe, zatim napustiti tu unutarnjost, prijeći prag, napustiti svoju zemlju i zatim ići u toranj onoga drugoga.

U toj novoj nutarnjosti zapaža se jedna druga unutarnjost ali također ograničena, puna paučine i bijede u kojoj živi drugi. Ako je fasada lijepa, ništa nam ne oslikava unutarnju bijedu. Ne treba se dugo zadržati kod drugoga. Treba poći natrag prema našem vlastitom tornju i imati jaču svijest o tome da je naše vlastito boravište manje neuredno, prašnjavo i klimavo. To znači da se treba odlučiti stanovati na «stvarnijem» mjestu, manje pompoznom, a više istinitom. Tako posjećujući jedan drugoga učimo ići zajedno korak po korak.

Treba imati hrabrosti izaći iz svog okruženja i zapitati se o stanju nutarnjosti onog drugog. Treba znati prepoznati osmjehe i tugu.
Treba znati osluškivati unutarnje kucaje srca. Nagnuti se iza fasade koja govori «sve je dobro». Slušati i osluškivati znakove i korake unutarnjeg života. Ići u toranj drugoga je zadaća koja se uči. Ne možeš to osvojiti u boju, osvojiti kao utvrdu. Ovdje treba prodirati sa slušanjem i pažnjom, rasvijetliti prošle patnje, ali ne dopustiti da se tu zatvoriš, ne dopustiti da te drugi obuzme. Biti pažljiv, pretvoriti se u uho, biti nježan, ne s visine i s poštovanjem. Učiš dakle upoznavati drugoga u njegovoj stvarnosti, a u isto vrijeme razotkrivaš samoga sebe. To se zove prijelaz iz jedne sanjane veze u stvarnu vezu.
Ići u toranj drugoga i vratiti se u svoj. Ne ostati zarobljenik svog vlastitog tornja. Ne postati zarobljenik u tornju drugoga, već pronaći u sebi i u drugome snagu za život, snagu da se voliš i da voliš drugoga.

Dijalog tornjeva se odvija ljubazno. Silazak s visine jednoga tornja koji je bio građen godinama. Sići s tornja znači spoznati sebe u vlastitoj unutarnjosti, to je prepoznavanje jedne druge ljepote. Sići znači razotkriti se. Naći jednostavne riječi. Također izložiti se, razgolititi se pred drugim u svoj svojoj krhkosti duše koja se razotkriva i izlaže. Izlaganje jednog lica drugom licu. Izložiti se znači staviti se na neko drugo mjesto na «neko drugo biti» kaže filozof Levinas. To je lagani šator sa nježnim ogledalima. Ali ovdje, daleko od napuštenih tornjeva se postaje raspoloživ za neku drugu stvar, za neki drugi vjetar koji puše ispod platna...

Iz svega ovoga što smo vam predočili iz našeg bračnog iskustva možete razumjeti zašto ta slika nosi naš par i omogućuje nam da nadvladamo «česte neuravnoteženosti». Ne zato što je put svršen, već kako kaže tekst kojeg smo izabrali za čitanje na našem vjenčanju: «ali kažem samo jedno: zaboravljajući što je nazad, ispružajući se prema onom što je naprijed, trčim prema cilju da postignem nagradu – nebesko stanje u koje nas je Bog pozvao po Kristu Isusu...» (Fil 3)

Daniele i Claude Heriard