Svibanj je mjesec zaljubljenih i onih koji se vole. Cijela se priroda rascvala i zove da se i naša  bića rascvatu. Pozvani smo na ljubav, da ljubimo i u svijet unosimo ljubav. Jer, ljubav je Bog, ljubav je plodnost prirode, čovjeka i našeg duhovnog života. Ljubav je jedina budućnost čovječanstva i jedina snaga koja se pobjeđuje.
Sveto pismo kaže da je Bog stvorio čovjeka kao muško i žensko. I baš kao muško i žensko na svoju priliku ga je stvorio. Sveti Pavao naglašava da je brak jedinstvo muškog i ženskog, tj. muža i žene, da su oni jedno tijelo. Time on samo nastavlja ono što je Isus rekao: "Njih dvoje više nisu dvoje, nego jedno tijelo. Zato, što je Bog sastavio, čovjek neka ne rastavlja." Šansa da brak bude po Božjoj volji i da Bog bude na pomoći u tome je da se bračni drugovi ljube unatoč svemu. Brak je, možda, najteži ispit borbe dobra i zla. Jer, u braku, čini se, jasno svijetli Božja slika među nama. Ljube li se muž i žena, ukoliko su oni jedno tijelo, tada i njihova djeca postaju jedno biće, u sebi sigurno, nerazdvojivo u duhu, duši i tijelu. No, počnu li se oni svađati, razdirati i dijeliti jedno od drugoga, tada ta Božja slika u njima nestaje, uništava se. To se odražava i na njihovu djecu. Dijete ne može podnijeti svađu, a pogotovo ne rastavu oca i majke. Jer ono je otac i majka u jednom. Rastaviti oca i majku, dijete priključiti samo jednom od njih, znači u djetetu napraviti shizofreniju.
Zato je Isus tražio da se kršćanski brak ne rastavlja. On je, naime, obećao snagu da se taj brak nosi. Jer, ako se kršćanski brak rastavlja, onda je ateizam na pomolu, i plod su takvih djela bolesna djeca. Zato je Isus brak učinio sakramentom. A sakrament znači da je brak znak njegove prisutnosti i snage. Drugim riječima, brak je muško, žensko i Isus među njima. Brak je, možemo reći, vrsta kapelice u kojoj se muž i žena klanjaju Isusu Kristu i od njega dobivaju snagu da se međusobno ljube. Važno je da oboje znaju ući u tu kapelicu, za sobom zatvoriti vrata i mirno, sigurno proboraviti u njoj, te sa sebe čistiti pred Isusom Kristom sva zla koja smetaju drugom bračnom drugu i ujedno čistiti lice drugoga koji nam je postao težak i nesnosan.
Sigurno, danas su brakovi u krizi. Pa ipak, u krizi su kod onih koji nemaju dovoljno snage da se ljube, ili koji nisu naučili dublje zagrabiti u sakrament ženidbe. Oni koji su naučili u braku zajedno moliti, koji su naučili tako pred Kristom zajedno priznavati svoje grijehe ostaju čvrsti, nesalomljivi i plodni djecom.
Zbog brakova u krizi mnoštvo ljudi ne želi ući u brak. Jedni odlaze u brak tek na probu, drugi radije ostaju izvan njega. Strah od braka – to je strah muškarca pred ženama i strah žena pred muškarcima.
Upitali su bivšeg francuskog ministra vanjskih poslova Roberta Schumana, zašto se nije oženio. On je odgovorio: "Prije mnogo godina našao sam se u podzemnoj željeznici i slučajno stao jednoj dami na nogu. Nisam još ni uspio reći da mi oprosti, već je zacvilila: "Ti budalo, zar ne znaš paziti kamo gaziš?" Tada me pogledala, pocrvenjela i viknula: "Oh, gospodine, molim vas oprostite, mislila sam da je to moj muž".
Kao da je brak postao jedino mjesto gdje se smije svađati i gdje su neprijateljstva najveća. To je samo znak da zlo želi upravo tu, u središtu čovjekova bitka, uništiti ljubav, a to znači uništiti sliku Božju među ljudima. Ateizam počinje u braku, širi se kroz obitelj i ulazi u društvo.
Neka Gospodin blagoslovi sve brakove naše domovine.

preuzeto iz knjige Ivančić, Tomislav: Tako je malo potrebno, Teovizija, Zagreb, 1993.