Ako se radi o smrti oca u mlađoj dobi, o kojemu obitelj neposredno materijalno ovisi i koji joj treba za fizičko i ekonomsko preživljavanje, za njim se žali i nad njegovim životom strepi, ali gotovo uvijek uz primjedbe: »Kako će se dalje djeca školovati?... Kao ćemo svi skupa dalje zajedno živjeti? Hoćemo li moći od njegove mirovne preživjeti?... Tko će toj djeci zamijeniti oca?...« Žaljenje je više bilo vezano uz ulogu oca kao hranitelja obitelji nego uz njegovu ličnost i kvalitete te ličnosti. Kao da se nekako manje žali njegova smrt, a više njezine ekonomsko-materijalne posljedice. Kad je on već te sve svoje funkcije obavio, dakle, kad više nije na tom planu potreban obitelji, njegova se smrt počinje manje vrednovati negoli smrt majke, koja svoje »majčinske« funkcije zadržava do smrti i dalje je kao osoba potrebna obitelji.
                
Majka svoju veću angažiranost u okviru isključivog majčinstva unutar roditeljstva s potisnutim očinstvom i te kako kasnije »naplaćuje« za razliku od oca, kojemu kasnije u životu ostaju uskraćene finije i dublje emocionalne i ljudske veze s odraslom djecom. Unutar isključivog majčinstva majka je bliža djetetu, ugrađuje sebe u njegovu ličnost, čini ga ovisnim o sebi i svojoj osobi, a otac u okviru potisnutog i pretežno instrumentaliziranog očinstva daje djetetu i majci materijalnu i društvenu sigurnost rezultatima svog rada, pretežno izvan kuće. Dijete ostaje doživotno ovisno o majci i njezinoj ličnosti, a samo privremeno o ocu i njegovim rezultatima uspješnog funkcioniranja.

Očevi se moraju boriti za emancipaciju svog očinstva unutar cjelovitog roditeljstva ne samo zbog pravedne i partnerske raspodjele roditeljskih doživljavanja u tijeku razvoja djece nego i zbog pravedne raspodjele zasluženih rezultata tog roditeljstva kasnije u životu. Bilo bi logično da uloženi kapital u ne baš lako roditeljstvo i očevi i majke jednako i ravnopravno »troše« i u starosti, a ne, kao što se češće događa, da majke dobivaju veći a očevi manji dio toga ipak zajedničkog »kapitala«. Ne mislim da majke svjesno i s računicom idu u taj »posao«, ali je činjenica da na kraju one ipak izvlače »bolji dio« i obilato naplaćuju sve što su eventualno dale više od očeva.

Kao muškarac i kao otac smatram da to ipak nije u redu. Mnogi se očevi kasnije osjećaju prevareni, zakinuti, nepravedno i neopravdano potisnuti, zanemareni, zapostavljeni. Svi zaposleni razmišljaju o svojoj mirovini, o rezultatima svoga minulog rada. Zašto to ne bi važilo i za »posao« koji se zove roditeljstvo? Zašto bi se tu trebale događati tolike nepravde? Ta mi se pitanja često nameću kad razmišljam o starosti očeva, o njihovoj »trećoj dobi«. Premda su mnogi očevi i zaslužili takav tretman u starijoj dobi jer su se premalo angažirali oko djeteta, mislim da su ipak prevareni jer su na neki način bili gurani u takvu poziciju, nesvjesni onoga što ih kasnije čeka.

Dr. Pavao Brajša, Glas Koncila, broj 18 (1715), 6.5.2007.