Uloga oca u odgoju djeteta
Jedan od rezultata naknadnog uključivanja oca u odgoj djeteta svakako je podjela uloga oca i majke unutar sveukupnih odnosa s djecom. Otac se pretvara u instrumentalnog a majka u ekspresivnog odgajatelja. S ocem se izlazi u šetnju, dobiva novac za igračke, njemu se donose razne ugodne i neugodne obavijesti škole na potpis. On kažnjava za razne nepodopštine i propuste. Od njega se traži odobrenje za duži izostanak iz kuće, odlučuje o izdacima za odjeću i o kupnji skupljih stvari, nastupa sa svojim autoritetom kad se majka ne sluša, odlazi na roditeljske sastanke kad se odlučuje o izletu, ima glavnu riječ kad se razgovara o daljnjem školovanju itd.
Majka tješi dijete kad plače, preuzima glavnu ulogu kad je dijete bolesno, s njom se ide k liječniku, ona rješava konflikte između oca i djeteta, njoj se povjeravaju male dječje tajne, s njom se plače i veseli, ona razumije dječje probleme, s njom se dijele prve ljubavi i razočaranja u njima, ona je stručnjak za emocionalne probleme djeteta, njoj a ne ocu ide se u krevet kad je dijete navečer u strahu, ona mazi dijete kad mu to treba itd.
Preko majke se i dalje zadovoljavaju emocionalne, unutrašnje potrebe djeteta, a otac znači samo vanjsku organizacijsku, ekonomsku i društvenu sigurnost, kako za dijete tako i za čitavu obitelj. Majka zapravo kontinuirano i dalje nastavlja tjelesnu i emocionalnu »njegu« djeteta, a otac ostaje na položaju vanjskog osiguranja za nesmetano odvijanje ekskluzivnog majčinstva majke svoje djece. To se uz neke ne baš jako bitne modifikacije nastavlja u svim kasnijim fazama razvoja djeteta.
Kao muškarac i otac nisam se u stanju osloboditi nekih asocijacija s tim u vezi. Kako se dijete razvija i raste, postaje sve sigurnije, samostalnije, organiziranije, društveno i ekonomski neovisnije, pa mu opisana funkcija oca sve manje treba te sve više može i bez nje. Potrebe koje zadovoljava s majkom u djetinjstvu ostaju i dalje prisutnije negoli one za koje je bio zadužen otac. Prema tome, majka ostaje i dalje čvršće i jače vezana uz dijete negoli otac i kad ono odraste. Ona je sebi osigurala čvršće i duže partnerstvo s djetetom nego otac. Ona je sebi osigurala i doživotno majčinstvo, dok to otac nije uspio, pa on brže »ispada iz igre«. Većini odrasle djece majka ipak znači više nego otac, njoj se odrasla djeca više navraćaju negoli ocu, nje se teže odriču negoli oca i njoj su zahvalnija negoli ocu.
Otac i majka čine djetetu kvalitetnije roditeljstvo nego svaki zasebno, odnosno odvojeno. Tu se ne radi samo o fizičkoj prisutnosti oba roditelja nego mnogo više o njihovu psihičkom, emocionalnom, odnosnom i duhovnom zajedništvu. Dijete ima poseban radar za ono između njih, i to bitno utječe na njegov odgoj i razvoj. Djetetu treba kvaliteta roditeljskih odnosa a ne samo roditeljstva kao takvog. Ono »među roditeljima« stvarni je odgojitelj djece.
Dr. Pavao Brajša, Glas Koncila, broj 13 (1710), 1.4.2007.
Majka tješi dijete kad plače, preuzima glavnu ulogu kad je dijete bolesno, s njom se ide k liječniku, ona rješava konflikte između oca i djeteta, njoj se povjeravaju male dječje tajne, s njom se plače i veseli, ona razumije dječje probleme, s njom se dijele prve ljubavi i razočaranja u njima, ona je stručnjak za emocionalne probleme djeteta, njoj a ne ocu ide se u krevet kad je dijete navečer u strahu, ona mazi dijete kad mu to treba itd.
Preko majke se i dalje zadovoljavaju emocionalne, unutrašnje potrebe djeteta, a otac znači samo vanjsku organizacijsku, ekonomsku i društvenu sigurnost, kako za dijete tako i za čitavu obitelj. Majka zapravo kontinuirano i dalje nastavlja tjelesnu i emocionalnu »njegu« djeteta, a otac ostaje na položaju vanjskog osiguranja za nesmetano odvijanje ekskluzivnog majčinstva majke svoje djece. To se uz neke ne baš jako bitne modifikacije nastavlja u svim kasnijim fazama razvoja djeteta.
Kao muškarac i otac nisam se u stanju osloboditi nekih asocijacija s tim u vezi. Kako se dijete razvija i raste, postaje sve sigurnije, samostalnije, organiziranije, društveno i ekonomski neovisnije, pa mu opisana funkcija oca sve manje treba te sve više može i bez nje. Potrebe koje zadovoljava s majkom u djetinjstvu ostaju i dalje prisutnije negoli one za koje je bio zadužen otac. Prema tome, majka ostaje i dalje čvršće i jače vezana uz dijete negoli otac i kad ono odraste. Ona je sebi osigurala čvršće i duže partnerstvo s djetetom nego otac. Ona je sebi osigurala i doživotno majčinstvo, dok to otac nije uspio, pa on brže »ispada iz igre«. Većini odrasle djece majka ipak znači više nego otac, njoj se odrasla djeca više navraćaju negoli ocu, nje se teže odriču negoli oca i njoj su zahvalnija negoli ocu.
Otac i majka čine djetetu kvalitetnije roditeljstvo nego svaki zasebno, odnosno odvojeno. Tu se ne radi samo o fizičkoj prisutnosti oba roditelja nego mnogo više o njihovu psihičkom, emocionalnom, odnosnom i duhovnom zajedništvu. Dijete ima poseban radar za ono između njih, i to bitno utječe na njegov odgoj i razvoj. Djetetu treba kvaliteta roditeljskih odnosa a ne samo roditeljstva kao takvog. Ono »među roditeljima« stvarni je odgojitelj djece.
Dr. Pavao Brajša, Glas Koncila, broj 13 (1710), 1.4.2007.
