Jednom valjano sklopljena ženidba uvijek je valjana. Crkva, na riječ svoga Učitelja, smatra ženidbeni vez među krštenima povlaštenim znakom prenošenja milosti, velikom tajnom u kojoj se očituje intimna stvarnost ljubavi koja je Bog. Valjanom se ženidbom u kanonskom pravu smatra ženidba koju Crkva priznaje kao valjanu, a to je ženidba koju su sklopile osobe kanonski sposobne za ženidbu, koje su imale pravu ženidbenu privolu i ženidbu su sklopile u zakonitom kanonskom obliku. Sve sklopljene ženidbe nisu i valjane. Ima nekih crkvenih ženidbi koje su, gledano izvana, posve valjano sklopljene, a ipak nisu valjane. Takvih je vrlo malo.

U kanonskom uređenju Katoličke crkve nema "poništenja" ni "rastave" ženidbe. Važeći Zakonik kanonskoga prava govori o Parnicama za proglašenje ništavosti ženidbe (kann. 1671-1691) i Parnicama rastave ženidbenih drugova (kann. 1692-1696). Kod rastave ženidbenih drugova riječ je o običnoj rastavi koja sa sobom ne donosi razrješenje ženidbene veze, nego samo privremenu obustavu ili konačni prekid zajedničkoga ženidbenoga života. Postupak rastave ženidbenih drugova uz trajanje ženidbene veze ne daje strankama mogućnost sklapanja nove crkvene ženidbe.

Vrlo je mali broj sklopljenih ženidbi koje se mogu proglasiti ništavim, tj. nevaljanim. Važeći Zakonik kanonskoga prava određuje da se prije sklapanja ženidbe „mora utvrditi da se ništa ne protivi njezinu valjanom i dopuštenom sklapanjuâ€o (kan. 1066). Sklapanje ženidbe brižljivo se priprema nizom čina koji ne samo da garantiraju valjano i dopušteno sklapanje ženidbe, nego i osiguravaju njezin sretan ishod, napose pod vjerskim aspektom. Mnogostruke priprave za sklapanje ženidbe, npr. opća priprava, osobna priprava i liturgijska priprava, imaju svrhu pripraviti zaručnike za sklapanje ženidbe. Pastoralna i pravna priprava ima za svrhu otkloniti sve ono što priječi valjano i dopušteno sklapanje ženidbe. Pripravi za ženidbu, važeći Zakonik posvećuje posebno poglavlje u kojemu možemo razlikovati odredbe pastoralnoga karaktera (kann. 1063-1065) i odredbe pravnoga karaktera (kann. 1066-1072). Prema odredbama kanonskoga prava, dok se ne utvrdi protivno, valjana je svaka crkvena ženidba jer ženidba uživa pravnu pogodnost. Pravna pogodnost ženidbe sastoji se u tome da se na temelju same činjenice što je ženidba sklopljena, ona smatra u dvojbi valjanom, dok se ne dokaže protivno (kan. 1060).

Ženidba nije samo ugovor, nego među krštenima ima novu dimenziju koju može shvatiti samo onaj tko vjeruje: ženidba je i sakrament. Ženidbeni savez, kojim muška osoba i ženska osoba međusobno uspostavljaju zajednicu svega života po svojoj naravi usmjerenu k dobru ženidbenih drugova te k rađanju i odgajanju potomstva, Krist Gospodin uzdigao je među krštenima na dostojanstvo sakramenta. Stoga među krštenima ne može biti valjanoga ženidbenoga ugovora koji samim time ne bi bio sakrament (kan. 1055). Ženidba nastaje privolom stranaka zakonito očitovanom između pravno sposobnih osoba koju ne može nadomjestiti nikakva ljudska vlast.

Kanonska se ženidba temelji na trima bitnim elementima: 1) pravna sposobnost osoba koje sklapaju ženidbu (kann. 1083-1094); 2) davanje valjane privole od strane obaju supruga (kann. 1095-1107) i 3) obdržavanje kanonskoga oblika prema načinima određenima od Crkve (kann. 1108-1123). Sa sustavne točke motrišta i parnice za proglašenje ništavosti ženidbe su podijeljene u tri temeljne kategorije koje se odnose na: 1) osobnu sposobnost stranaka (zapreke); 2) ženidbenu privolu i 3) kanonski oblik.

Osobna nesposobnost stranaka

U važećem zakonodavstvu postoji 12 kanonskih zapreka božanskog ili crkvenog prava koje čine osobu nesposobnom za valjano sklapanje ženidbe. Zapreka je takva vrsta ženidbenih smetnja koja izvjesnim osobama, zbog neke njihove osobne vlastitosti ili svojstva ili manjka, ne dopušta sklapanje valjane ženidbe.

S obzirom na razlog osobne zapreke se mogu podijeliti u 4 skupine:

1. zapreke koje se odnose na fizičku nesposobnost:
- pomanjkanje životne dobi (kan. 1083)
- prethodna (prije privole) i trajna spolna nemoć (kan. 1084);

2. zapreke koje se odnose na pravnu nesposobnost:
- prijašnja ženidbena veza (kan. 1085)
- različitost vjere (kan. 1086)
- sveti red (kan. 1087)
- javni doživotni zavjet čistoće u redovničkoj ustanovi (kan. 1088);

3. zapreke koje se odnose na neko kažnjivo djelo:
- otmica ili zadržavanje ženske osobe radi sklapanja ženidbe (kan.1089)
- zločin brakoubojstva (kan. 1090);

4. zapreke koje se odnose na neki rodbinski odnos:
- krvno srodstvo (kan. 1091)
- tazbina (kan. 1092)
- javna ćudorednost (kan. 1093)
- zakonsko srodstvo (kan. 1094).

Osoba koja bi sklopila ženidbu, a od zapreke od koje je moguće dobiti oprost nije zatražila i dobila oprost, sklapa nevaljanu ženidbu.

Od zapreka crkvenoga prava može se dobiti oprost od mjerodavne crkvene vlasti jer je te zapreke ustanovila Crkva i one ostaju pod njezinom vlašću. Zapreke crkvenoga prava su: pomanjkanje dobi u određenim granicama, različitost vjere, sveti red, javni doživotni zavjet čistoće u redovničkoj ustanovi, otmica ili zadržavanje ženske osobe, zločin brakoubojstva, krvno srodstvo u pobočnoj liniji, tazbina, javna ćudorednost i zakonsko srodstvo. Zaprekama crkvenoga prava podložni su samo oni koji su kršteni u Katoličkoj crkvi ili koji su u nju primljeni nakon krštenja.

Od zapreka božanskoga prava ne može se dati oprost jer Crkva nad njima nema nikakve vlasti. Općenito je mišljenje da su zapreke božanskoga prava, naravnoga ili pozitivnoga, sljedeće: potpuna spolna nemoć, prijašnji ženidbeni vez i krvno srodstvo u pravoj liniji. Zaprekama božanskoga prava podložni su svi ljudi, pa i oni koji nisu kršteni.

U sudskoj praksi vrlo se rijetko pojavljuju zapreke kao kanonski razlog ništavosti ženidbe.

O pojedinim zaprekama vidi više: N. ŠKALABRIN, Ženidba. Pravno-pastoralni priručnik, Аakovo, 1995.

Ženidbena privola

Najčešći razlog pokretanja parnice za utvrđivanje nevaljanosti ženidbe jest neki nedostatak u ženidbenoj privoli. Općenito govoreći, privola je susret dviju ili više volja zbog utemeljenja i uređenja nekog zajedničkog pravnog odnosa. Ženidbena je privola čin volje kojim muška i ženska osoba neopozivim savezom sebe uzajamno predaju i primaju da uspostave ženidbu. Ženidba je intimna zajednica bračnoga života i ljubavi, koja je po svojoj naravi usmjerena k rađanju i odgajanju potomstva, te istodobno uzajamnom upotpunjavanju i usavršavanju supruga.

U slavljenju sakramenta ženidbe, prije davanja privole, svećenik pita zaručnika i zaručnicu o slobodi, o vjernosti te o prihvaćanju i odgajanju djece, a oni odgovaraju svatko za sebe. Nakon odgovora na ta pitanja, svećenik poziva zaručnika i zaručnicu izraziti privolu. Zaručnik i zaručnica pruže jedan drugome desnu ruku i izražavaju privolu:

Zaručnik: Ja, I., uzimam tebe, I., za svoju suprugu i obećavam ti vjernost u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti i da ću te ljubiti i poštivati u sve dane života svoga.

Zaručnica: Ja, I., uzimam tebe, I., za svoga supruga i obećavam ti vjernost u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti i da ću te ljubiti i poštivati u sve dane života svoga.

Ženidba nastaje privolom stranaka zakonito očitovanom između pravno sposobnih osoba koju ne može nadomjestiti nikakva ljudska vlast. Mjerodavna vlast može dati oprost od zapreka crkvenoga prava i od kanonskoga oblika zbog odgovarajućih razloga, ali nikada ne može dati oprost od privole koju ne može "nadomjestiti nikakva ljudska vlast", pa ni vlast roditelja, zaštitnika, države, kao ni same Crkve.

Ženidbena privola mora biti osobna, unutarnja i izvanjska, slobodna, promišljena, namjerna, potpuna, uzajamna, istodobna i neopoziva.

Privola je bitni i najvažniji element ženidbe "u nastajanju". Nakon očitovane privole nastaje ženidba kao trajno stanje. Izvanjsko očitovanje privole traži se za valjanost ženidbe. Bez izvanjskoga očitovanja pravni čin ne može postojati, a još manje može postojati sakrament koji je, po svojoj naravi, vidljivi znak milosti. Očitovanje ženidbene privole mora se ostvariti u pravnom obliku propisanim zakonom jer je ženidba, pod društvenim aspektom, jedan od najvažnijih i najzahtjevnijih čina muža i žene. Čin sklapanja ženidbe treba javno zaodjenuti posebnom svečanošću. Samo sklapanje ženidbe potpuno je prepušteno slobodnoj volji. Međutim, ako netko odluči sklopiti ženidbu, mora je sklopiti na zakoniti način da bi pred Crkvom bila priznata.

Valjano izricanje ženidbene privole ne pretpostavlja samo naravnu sposobnost stranaka (npr. dovoljnu sposobnost služiti se razumom, nužnost prosuđivanja, odsutnost nutarnjih i vanjskih uvjeta koji bi unaprijed nanijeli štetu odgovarajućoj slobodi, itd.), nego i pravnu sposobnost (prikladnost), tj. posjedovanje svega onoga što pozitivno pravo traži od onih koji namjeravaju sklopiti ženidbu kada izvršavaju "pravo na ženidbu".

Ženidbena privola je osobni čin volje u kojemu, kako nas uči psihologija, sudjeluje čovjekova spoznajna moć (volja mora biti prosvijetljena i vođena razumom), tako da privola dana od ugovornih stranaka bude, pod svakim aspektom, slobodna, svjesna i odgovorna. Budući da je ženidbena privola čin volje koja se kao slijepa moć u svom djelovanju oslanja na razum, ona se opredjeljuje prema vanjskim predmetima kako ih razum volji predstavlja. Prema tome, ženidbena je privola, kao i svaki drugi voljni čin, posljedica djelovanja razuma i volje. Zato sve okolnosti koje mogu neposredno utjecati na razum ili na volju, utječu i na ženidbenu privolu. Zbog takvih utjecaja ženidbena privola može biti posve isključena ili tako manjkava da je po odredbi zakona pravno nevaljana, te nema pravnog učinka.

Nedostaci u privoli

Nedostaci u privoli mogu se odnositi na: 1) slobodu osobe; 2) njene sposobnosti; 3) ispravnost njenih namjera.

1) Nedostaci slobode u privoli:
- nevaljana je ženidba sklopljena zbog prisile ili velikoga straha koji je nanesen izvana, pa i nenamjerno, tako da je netko prisiljen izabrati ženidbu da bi ga se oslobodio;
- nevaljano sklapa ženidbu tko ulazi u nju zaveden, zbog zadobivanja privole, zlonamjernom prijevarom o nekoj osobini druge stranke koja po svojoj naravi može teško narušiti zajednicu ženidbenoga života;
- ženidbu čini nevaljanom i zabluda u osobi, kao i zabluda u osobini osobe, ako druga stranka izravno i u prvom redu sklapa s njom ženidbu zbog te osobine.

2) Nedostaci u nesposobnosti osobe
Nesposobni su za sklapanje ženidbe, tj. za davanje valjane ženidbene privole:
- oni koji ne posjeduju dovoljnu uporabu razuma,
- oni koji boluju od teškog manjka prosuđivanja o bitnim ženidbenim pravima i dužnostima koje treba uzajamno davati i primati,
- oni koji zbog razlogAc psihičke naravi ne mogu preuzeti bitne ženidbene obveze, kao što su doživotna vjernost, zajedništvo svega života te rađanje i odgajanje potomstva.

Kada se uzme u obzir postojanje mnogo mogućih razloga nedovoljne uporabe razuma, bolestA® koje uzrokuju težak manjak u prosuđivanju o bitnim ženidbenim pravima i dužnostima, kao i mogućih razloga psihičke naravi nesposobnosti za preuzimanje bitnih ženidbenih obveza, razvidno je da već na toj osnovi postoji bezbroj mogućih razloga nevaljanosti ženidbe. Nesposobnost mora postojati u vrijeme davanja privole, mora biti sigurna, teška. U dokazivanju nesposobnosti, ovisno o parnici, zahtijeva se mišljenje vještaka: psihologa, psihijatra, ginekologa, pa je i sudjelovanje stranke u postupku, koja se treba podvrgnuti vještačenju, nužno potrebno.

3) Nedostaci u namjeri
Nevaljano sklapa ženidbu:
- ako jedna ili druga, odnosno jedna i druga stranka u slavljenju ženidbe pozitivnim činom volje isključi samu ženidbu;
- ako jedna ili druga, odnosno jedna i druga stranka u slavljenju ženidbe pozitivnim činom volje isključi neki bitni sastavni dio ženidbe: dobro vjernosti, dobro rađanja i odgajanja djece, dobro supruga;
- ako jedna ili druga, odnosno jedna i druga stranka u slavljenju ženidbe pozitivnim činom volje isključe neko bitno svojstvo ženidbe, kao što je jednost ženidbe, iz koje proizlazi obveza vjernosti, ili nerazrješivost ženidbe, iz koje proizlazi obveza doživotnosti.

Kanonsko pravo polazi od pretpostavke da je unutarnja voljna privola u skladu s riječima i znakovima upotrijebljenim u slavljenju ženidbe, tj. u očitovanju ženidbene privole. Na sudu nije lako dokazati himbu u privoli budući da je riječ o unutarnjem voljnom činu, ali je moguće.

Nije jednostavno nabrojiti sve kanonske razloge ništavosti ženidbe koji se odnose na nedostatke u privoli. Zbog toga je, prije pokretanja parnice, potrebno posavjetovati se s kompetentnom osobom.

O ženidbenoj privoli vidi više: N. ŠKALABRIN, Ženidba. Pravno-pastoralni priručnik, Аakovo, 1995.

Nedostaci u kanonskom obliku

Nedostaci kanonskoga oblika ne odnose se na sposobnost osoba, nego izravno na valjanost čina, tj. slavlje sakramenta ženidbe. Redoviti oblik sklapanja ženidbe primjenjuje se na redovite slučajeve u kojima se mogu održavati svi propisi glede kanonskoga oblika.

Valjane su samo one ženidbe koje se sklope pred prisutnim mjesnim ordinarijem ili župnikom, ili svećenikom ili đakonom koje ovlasti jedan od njih dvojice, kao i pred dvojicom svjedoka i to prema pravilima navedenim u kanonima Zakonika kanonskoga prava (kan.1108).

Ženidba je nevaljana ako sposobne stranke nisu osobno prisutne ili ako po zastupniku ne očituju ženidbenu privolu u propisanom obliku.

Veoma rijetko pojavljuju se u sudskoj praksi nevaljane ženidbe zbog nedostatka kanonskoga oblika.

O kanonskome obliku vidi više: M. BERLJAK, Kanonski oblik ženidbe, Zagreb, 1999.

Preuzeto sa stranice Međubiskupijskih sudova u Zagrebu

---