Kakav je stav Katoličke Crkve odnosno moralne teologije prema nudistima (naturistima) i prema razodijevanju na plažama u samo donji dio kupaćega kostima?

Živim na moru i godinama sam na plažama, koje nisu specijalizirano nudističke, okružen golim ili polugolim osobama, što nerijetko stvara neugodan osjećaj koji postaje još neugodniji kad se pojave cijele obitelji potpuno razodjevene.

Može li se biti praktični vjernik, a u isto vrijeme nudist ili polugol, koliko god da se onda čovjek osjeća, kako nudisti kažu, »slobodan«, »nesputan« i slično?

Čitatelj iz Pule

Teško je nasumce i jednoznačno odgovoriti jer je nudizam slojevita i višeznačna pojava.

Evanđeoski i praktički vjernik najprije bi morao poći od vlastite savjesti. Ako to za Vas kao vjernika predstavlja napast i sablazan, zašto baš morate ići na takve plaže? Ako zaista u Vašem kraju nema drugačijih plaža, trebate kao vjerniku činiti što je potrebno da Vam to ne bude bliža grešna prigoda.

Čovjek kojemu je do kupanja i do sunčanja, ako je iole zreo, može biti gospodar svojih očiju i normalno se ponašati. Toliko što se tiče Vaše osobne vjerničke savjesti. Razumije se da vjernik koji ne bi imao snage obzirnom disciplinom očiju i mašte odupirali se napastima, ne bi smio ići na takve plaže.

Drugo je pitanje savjesti samih nudista, ako su vjernici. U raznim zemljama uvriježila su se različita mjerila. Vjerojatno je istina da se osoba pokrivena samo oskudnim krpicama može ponašati izazovnije i grešnije nego neka razodjevena koju na to navode poglavito zdravstveni razlozi.

Državne bi vlasti bile dužne građanima koji ne podnose nudizam osigurati plaže bez takvih izgreda. Tko ne računa s vjerničkom savješću, morao bi se barem pridržavati pravila javne pristojnosti.

Preuzeto s dozvolom Izdavača s web stranice Glasa Koncila, iz rubrike "Pitali ste…"