Molim vas da mi u vašoj rubrici "Naši razgovori" detaljnije obrazložite što je obitelj i kako u tom smislu odgajati svoju djecu. Poneki mladi smatraju da ženidbom odnosno udajom ostavljaju oca i majku, stvaraju svoju obitelj (što i jest tako), a onda oni svoju djecu uče da su im samo oni njihova obitelj, a da sami nisu svjesni istine da i dalje postoje njihovi roditelji koji ih vole; zatim obitelji iz kojih su potekli, a da na odgovarajući način (vi objasnite kako, molim vas) njeguju tu svoju pripadnost, potičući i svoju vlastitu djecu da to spoznaju i cijene. Želim reći: Svijet nije nastao kad sam se ja udala, niti je moja nova obitelj centar svijeta oko koje se sve okreće. Barem ja tako mislim, a vas molim za pojašnjenje.

Majka

Crkva obitelj oduvijek smatra zajednicom osoba, prvim i temeljnim izrazom ljudske društvene naravi i zajednicom ljubavlju sjedinjenih osoba. Upravo se tim izrazom "zajednica osoba" - "communio personarum" - koristi papa Ivan Pavao II. u svom "Pismu obiteljima" iz 1994. Naime, samo su osobe sposobne postojati "u zajednici". Obitelj započinje od bračne zajednice koju Drugi vatikanski sabor označuje kao "savez" u kome se muškarac i žena "uzajamno darivaju i prihvaćaju" (Gaudium et spes 48). Knjiga Postanka otvara se toj istini kad glede uspostave obitelji po braku tvrdi: "Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu, i bit će njih dvoje jedno tijelo" (Post 2, 24). Krist u evanđelju, prepirući se s farizejima, ponavlja te riječi i dodaje: "Prema tome, oni više nisu dva, nego jedno tijelo. Dakle: što je Bog sjedinio, neka čovjek na rastavlja!" (Mt 19, 6). On iznova ističe obvezujući sadržaj onoga što je bilo "od početka" (Mt 19, 8) i što trajno u sebi čuva taj sadržaj. Više je crkvenih dokumenata koji nam jasno govore o obitelji, upozoravajući na dva pojma: pojam "zajedništva" i pojam "zajednica". "Zajedništvo" sadrži osobne odnose između "ja" i "ti", dok "zajednica" nadvisuje taj prikaz usmjeravajući se na "društvo", na "mi". "Zajedništvo" muža i žene početak je obiteljske "zajednice" koja onda prihvaća djecu, ali, dakako, ne odriče se niti svojih roditelja. Naime, kada Knjiga Postanka kaže da će čovjek ostaviti oca i majku da se sjedini sa svojom ženom (usp. Post 2, 24), prikazujući muža kao sina i ženu kao kćer, zapravo iznosi na vidjelo da brak potječe od svjesnog i slobodnog izbora.

S obitelji se povezuje rodoslovlje svakoga čovjeka: rodoslovlje osobe. Ljudsko očinstvo i majčinstvo imaju biološke korijene, ali istodobno nadvisuju biologiju. Crkva nas uči da pomoću rodoslovlja osoba bračno zajedništvo postaje zajedništvo naraštaja. Sakramentalno jedinstvo muža i žene, zapečaćeno ugovorom pred Bogom sklopljenim, traje i učvršćuje se u slijedu naraštaja. U tom pogledu, obiteljima mnogo može reći obiteljska molitva - kojom mogu, kako i sami predlažete, njegovati "svoju pripadnost, potičući i svoju vlastitu djecu da to spoznaju i cijene" - i koja je prostor zajedničkog i uzajamnog spominjanja: obitelj je, naime, zajednica više naraštaja. U molitvi svi trebaju naći mjesta: oni koji žive i oni koji su već umrli, kao i svi oni koji tek trebaju doći na svijet. U obitelji treba moliti za svakoga, razmjerno dobru koje obitelj predstavlja za njega i dobru koje on predstavlja za obitelj. Molitva najčešće potvrđuje to dobro, baš kao zajedničko dobro obitelji. U molitvi obitelj se prepoznaje kao prvotno "mi" u kojemu je svatko "ja" ili "ti"; svatko je drugome i uzajamno muž ili žena, otac ili majka, brat ili sestra, djed ili unuk.

Jesu li doista takve obitelji ove današnje, pitanje je koje možemo iščitati iz Vašega pisma. Jamačno, na svijetu je još puno takvih obitelji. No, u doba u kojemu živimo javlja se nastojanje da se obiteljsko gnijezdo suzi na samo dva naraštaja. Ponekad su sami bračni drugovi, muž i žena, oni koji pogrešno razmišljaju pa od samoga osnivanja obitelji iz zajedničkoga života isključuju, na neki način, rodbinu i prijatelje. Misle da su "sami sebi dovoljnima", a to kasnije prošire i na djecu. Često do toga dolazi i zbog tjesnoće stanova, naročito u velikim gradovima. Ali, nerijetko se događa i zbog uvjerenja da više naraštaja zajedno otežava bliskost i uopće život. Je li doista tako, pita Ivan Pavao II. i odgovara: "Malo je čovječnog življenja u suvremenim obiteljima" (Pismo obiteljima, 10). Nedostaju osobe za stvaranje i dijeljenje zajedničkog dobra. Dobro, naime, po svojoj naravi, ište da se i stvara i dijeli s drugima. Što je dobro više zajedničko, toliko je više i vlastito: moje - tvoje - naše. To je unutrašnja zakonitost opstanka u dobru, u istini i ljubavi. Ako čovjek zna tu zakonitost prihvatiti i slijediti, njegov opstanak uistinu postaje "nesebični dar", i može izići iz uskoga kruga svoje zatvorenosti "u dvoje" ili "u troje". Obitelj je zaista - više nego ikoja druga ljudska stvarnost - okoliš u kome čovjek može živjeti "radi sebe samoga", i to iskrenim sebedarjem. Stoga obitelj ostaje društvena ustanova koja se ne može niti se smije ičim nadomjestiti, jer je "svetište života" (Stota godina, 39). Na tim bi smjernicama roditelji mogli poučavati i tumačiti što je obitelj, imajući na umu četvrtu Božju zapovijed, koja se odnosi na obitelj, na njezin unutrašnji sklad, mogli bismo reći na solidarnost. Premda se u samoj zapovijedi obitelj izričito ne spominje, svi shvaćamo da je riječ zapravo o njoj. U samo jednoj riječi - "poštuj" - obitelj se očituje kao zajednica međuosobnih odnosa - među bračnim drugovima, između roditelja i djece, među naraštajima. Ta četvrta zapovijed usko je povezana sa zapovijedi ljubavi, jer duboka je veza između "poštuj" i "ljubi", pa su i roditelji dužni poštivati svoju djecu. Izgleda da Božja zapovijed podsjeća roditelje: Postupajte tako da vaše ponašanje zaslužuje poštovanje i ljubav vaše djece. Tako ta zapovijed, izražavajući unutrašnju svezu obitelji, iznosi na svjetlo temelj njezina unutrašnjeg sklada.

Glas Koncila, broj 20 (1560), 16.5.2004.