U braku sam sa suprugom još od 1988. godine. Budući da u to vrijeme nisam imao sakramente krštenja i krizme (primio sam ih ove godine), tada se nismo vjenčali u Crkvi. Koliko znam, činom krštenja poništavaju se svi raniji grijesi, pa tako i taj, ali me zanima živim li ja danas u grijehu, budući da brak nije crkveno pravovaljan, odnosno radi li se o manjem ili većem grijehu koji zahtijeva ispovijed prije svakog pričešćivanja.

Čitatelj E. K.

Po kanonskom pravu ili zakonu osoba koja je sklopila civilni brak, nema pravo na ispovijed, tj. odrješenje od grijeha. Naime, crkveno se ne može vjenčati jer je bila crkveno vjenčana, pa je rastavljena, ili je riječ o mješovitom braku. Ako je tome uistinu tako, nije li to malo kruta odredba? Da, to znači živjeti u grijehu, ako nije od Boga blagoslovljeno. No, osoba je krštena, krizmana i redovito se prije ispovijedala, a sada dolazi zabrana, po meni neopravdana, jer ispovijeda se osoba koja je sama za sebe individua, vjernik koji je pogriješio. Ima li to smisla i bi li to moglo biti malo fleksibilnije?

I. R., Metković

Iz oba pisma očigledne su vrlo složene vjerničke povijesti, koje su prouzročile nemogućnost potpunoga sudjelovanja vjernika u životu Crkve. To u oba slučaja znači, zapravo (uz nužno poštivanje različitosti), da vjernicima koji žive u civilno sklopljenome braku, bez obzira na okolnosti, nije dopušteno sudjelovanje u sakramentu pokore i euharistije, to jest pričesti.

Dio odgovora na pitanje prvoga čitatelja, nalazi se u pitanju drugoga, tj. po crkvenome zakonu osoba koja je sklopila civilni brak nema pravo na ispovijed, tj. na odrješenje od grijeha, pa ni onda na pričest.

Osobe koje žive u civilnom braku Crkva prihvaća i s posebnom skrbi pastoralno prati, kako one zbog svoga teškoga stanja ne bi malaksale i izgubile povjerenje u Božje milosrđe. Ujedno ih potiče da žive što boljim vjerničkim životom, premda im ne može dopustiti pristupanje stolu Gospodnjem. U svakom slučaju, rastavljeni i ponovno oženjeni moraju jasno uvidjeti da ih Crkva ne smatra otpadnicima, da poštuje njihovu savjest i da zajedno s njima traži izlaz iz toga teško stanja.

Kao kršćani, smatrajući stanje rastavljenih i ponovno oženjenih katolika "neregularnim", "ipak se ne upuštamo u prosudbu njihove savjesti, gdje je Bog jedini sudac", ističe moralni teolog Josip Grbac. "Njegovoj mudrosti i milosrđu valja prepustiti sud o osobnoj odgovornosti onih koji žive u takvom stanju. Kako se djelovanje Crkve širi na sve različitija područja ljudskog djelovanja, valja razmisliti o načinima uključivanja takvih ljudi u život Crkve. Biti aktivni član Crkve ne znači samo uključiti se u život 'oko oltara', nego i svjedočiti o kršćanskim načelima u politici, gospodarstvu, kulturi i medijima."

Grbac jednako tako upozorava da je jedan od razloga zašto se mora razmišljati o usavršavanju pravne i pastoralne prakse u odnosu na rastavljene i ponovno oženjene vjernike (uvažavajući koliko je god to moguće sud osobne savjesti u okvirima postojeće crkvene discipline) i činjenica da i nerazrješivost može biti shvaćena kao tzv. ciljna zapovijed.

"Apsolutno je premalo kada se kaže da je nerazrješivi brak prema Bibliji jedan ideal ili, pogotovo, samo jedan ideal. Ne radi se o nekom neobvezatnom idealu nego o jednoj ciljnoj zapovijedi (zapovijed kao meta koju treba postići), isto kao što je to npr. ljubav prema neprijatelju i Kristova riječ: 'Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan.' Novozavjetni govor o nerazrješivosti i braku dio je onoga evanđeoskog radikalizma koji čovjek nastoji doseći, ali mu to uspijeva samo donekle, i to kroz dugi proces sazrijevanja, gdje mu je potrebna pomoć. Ciljna zapovijed znači da ona pokazuje put, ali i obvezuje da se na postizanje toga cilja čovjek mora pripraviti, disponirati. Svima je poznato kako ima puno slučajeva kada ta priprava nije učinjena, kada se nije radilo o dispoziciji nego o nekim drugim razlozima, npr. o nezreloj dobi, itd. Stupnjevitost i opreznost kako u pristupu tako u prosudbi nečije krivnje ili 'neregularnosti' vrhunski su princip koji nikada ne valja zaboraviti.

Autentičnost takvog pastorala ogleda se i u trijeznom razlikovanju u pristupu i dijalogu kada su u pitanju rastavljeni i ponovno oženjeni kršćani koji svoju 'emarginiranost' iz Crkve osjećaju kao bolnu ili pak kada se radi o onima koji žive u raznim drugim tzv. 'slobodnim' vezama te ih crkveni život godinama i ne zanima. Omogućiti olako ovima potonjima pristup sakramentima samo zato što njihova veza nije nigdje 'formalizirana' može predstavljati istinsku sablazan za sve ostale vjernike." Dakle, i o tome valja voditi računa, jer nije riječ samo o "krutosti" i "nefleksibilnosti" crkvenih propisa.

S moralnog stajališta Grbac pak postavlja pitanje: "Ostaju li, dakle, rastavljeni i ponovno oženjeni kršćani bez perspektive potpunog uključivanja u život Crkve?" te odgovara: "Gledano površno, izgleda da je tako. Utvrđujući u potpunosti cjelokupnu situaciju, i oni imaju mogućnost sudjelovanja u mnogim oblicima djelovanja Crkve. Te oblike treba prepoznati i priznati kao autentične načine crkvenog života. A o njihovoj intimnoj pripadnosti Crkvi i vjernosti Bogu može prosuđivati samo Bog. Bog će zacijelo ponajprije prosuđivati čovjekovu savjest koju samo On poznaje."

Crkveni pravnik Matija Berljak ističe da se ženidba katolika, "makar samo jedna stranka bila katolička, 'ravna ne samo prema božanskom nego i prema kanonskom, crkvenom pravu' (kan. 1059). Dakle, ako katolici ili katolik radi bilo kojeg razloga, u redovitim prilikama, sklopi samo građanski brak ili odgađa slavljenje crkvene ženidbe, Crkva to nikako ne može prihvatiti, ta ženidba je za nju nevaljana. Ona naglašava nužnu vezu između izbora života i vjere koju katolici ili katolik ispovijeda. Stoga pastiri Crkve trebaju prema njima pokazivati veliku ljubav i trebaju ih poticati da sklope i crkvenu ženidbu, 'nažalost, ipak, ne mogu ih pripuštati sakramentima' (OZ 82)."

Preuzeto s dozvolom Izdavača s web stranice Glasa Koncila, iz rubrike "Pitali ste…"