"Neredovita", "iregularna" sam majka. Tako me definira župnik moje župe, u smislu da sam rastavljena i kao takva moram biti "po strani" kada je bila prva pričest moje kćeri. Ili bolje, moram biti "zdravog razuma" i imati "ukus za pristojnost" te "ostati iza zastora".

Ne smatram pravednim da sin ili kći Božja, bez obzira iz kojih razloga nije uspio održati zapovijedi Očeve, više ne može biti "rehabilitiran". Osobito u očima vlastitoga djeteta kojemu nastoji prenijeti, kako god zna i može, vrijednosti svoje vjere. Osim toga, ne govori li i Evanđelje o "izgubljenom sinu" i "milosrdnom Ocu"?

Vaš odgovor bi me učinio (možda) sretnom jer bih saznala jesam li u pravu ili...

Čitateljica, Zagreb

Pretpostavljamo da problem – koji se tiče crkvenoga prava i moralnoga nauka – ne zadire na područje bračne rastave, već, moguće je, na Vaš život i vezu s muškarcem koji nije Vaš suprug po crkvenom zakonu.

Rastava, naime, po sebi nije "neregularno" stanje prema crkvenim zakonima i propisima, no nezakonit je život izvan braka ili pak drugi brak civilno sklopljen nakon onoga prvoga u Crkvi. Ako je to Vaš slučaj, onda je Vaš župnik u pravu: Vaš bračni život ne poštuje pravila i propise crkvene zajednice.

Kakav je Vaš položaj i slika u očima Božjim, to Vaš župnik ne može znati. Niti to znamo mi. To što ne možete pristupiti sakramentima, tiče se mjesta koje imate u svojoj vidljivoj zajednici, ne u onoj duhovnoj (koju zovemo i "zajedništvo svetih"). Ako svojoj kćeri prenosite poruku da se ono što je vidljivo i ono što je stvarnost ne podudaraju uvijek, prenijet ćete joj važnu poruku ne samo za njezin život vjere već i za njezin moralni rast.

Preuzeto s dozvolom Izdavača s web stranice Glasa Koncila, iz rubrike "Pitali ste…"