Redovita sam čitateljica Glasa Koncila, no nisam vam se nikada obratila do danas, što činim radi toga jer mi je jedan postupak bio pomalo čudan. Za nas prisutne i neuobičajen.
Radi se o ovome: U subotu se u jednoj crkvi našega grada slavilo vjenčanje kćeri mojih dragih prijatelja. Vrlo poznata i cijenjena obitelj u našem gradu. Otac dotične mladenke bio je i član crkvenog odbora. Vjenčanje je bilo pravo misno, jer su mladenci prisustvovali cijeloj misi. Sve je bilo u redu, lijepo i svečano. Prvo što mi je bilo čudno jest da je velečasni koji je vodio obred kazao da se misa služi za (tog i tog) pokojnog. Mnogi koji su bili prisutni time su bili malo zatečeni. No, najveće razočaranje je za sve nas prisutne (a crkva je bila puna rodbine i prijatelja) bilo kada su mladenci išli zajedno do oltara a kumovi i roditelji posebno. Kasnije smo doznali da je župnik tako zahtijevao i nije dozvolio da otac mladenku vodi do oltara. Bilo nam je žao oca koji je bio jako razočaran i zato što je " kako nam je rekao " molio župnika da mu dade da vodi kćer pred oltar.
Stara sam 81 godinu i u crkvenom vjenčanju je uvijek bilo da otac vodi kćer pred oltar gdje ih dočeka zaručnik. Ja znam da ćete možda vi za taj postupak naći opravdanje, ali za oca kao i za njegovu kćer najvažniji je dan u životu ipak tim postupkom ostavio jedan tužan dojam.

Vaša čitateljica O. B.

Doista se treba složiti s Vama kada kažete da jedan svečani čin i sakrament, kao što je vjenčanje, može zbog »čudnosti« nekoga postupka ostaviti »tužan dojam« koji će se na žalost najviše sjećati mladenci sami. Teško nam je suditi o konkretnom slučaju o kojemu govorite, jer nam u Vašem, iskreno napisanom pismu na žalost niste naveli što je župnik rekao kao »opravdanje« ocu mladenke koji ju je, kako je u nekim krajevima lijep običaj, želio dovesti pred oltar. Istinskih, liturgijskih razloga za uskraćivanje praćenja kćeri do oltara, po našim saznanjima, doista nema. Postoji li koji razlog »praktične« naravi, to ne znamo niti možemo znati, pri čemu mislimo na praksu koja postoji u nekim župama da mladenci-zaručnici pred oltar dolaze zajedno, a ne da zaručnicu dovodi otac. No, Crkva u svim svojim dokumentima koji se tiču vjenčanja pastirima duša " svećenicima preporučuje, osim prikladne pastoralne priprave za sklapanje ženidbe, da isto tako »plodonosnim bogoslužnim slavljenjem ženidbe« pokažu da »supruzi očituju otajstvo jedinstva i plodne ljubavi između Krista i Crkve i da u njemu imaju udjela«, kako preporučuje Rimski obrednik u Redu slavljenja ženidbe. Štoviše, sam Obrednik preporučuje, gdje god je to moguće, da se »sačuvaju mjesni običaji« za slavljenje ženidbe, pa ako je u Vašoj župi doista niz godina običaj da otac dovodi kćer do oltara (kako pišete), ne nalazimo razloga za župnikovo drugačije postupanje.
Isto tako, kada se ženidba slavi u misi koju su naručili zaručnici, uzima se obredna misa »za zaručnike« s bijelim misnim ruhom, osim u posebna crkvena vremena kako već zahtijeva obrednik. Sve to trebalo je dogovoriti sa župnikom ili ovlaštenim slaviteljem sakramenta ženidbe u tijeku same priprave pa bi se izbjegli svi nesporazumi.

Preuzeto s dozvolom Izdavača s web stranice Glasa Koncila, iz rubrike "Pitali ste"

---