Ići zajedno kroz život baš i nije samo po sebi razumljivo. Ima mnogo onih koji radije idu sami kroz život. Takvi mogu sami određivati svoje ciljeve i ritam i ne moraju imati obzira prema nekom drugom.

Jedan bračni par svjedoči: "Mi smo se prije 38 godina odlučili da idemo zajedno, zajedničkim putem – u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti, dok nas smrt ne rastavi. Kada mladi ljudi čuju da smo već 38 godina u braku, često nas začuđeno gledaju i kažu: tako duuugo ste već oženjeni?

Našu odluku o zajedničkom hodu kroz život nismo lako donijeli. S jedne strane, bili smo si jako bliski jer je bilo puno toga što nas je tada povezivalo, a i danas nas veže: uzajamna ljubav, ljubav prema prirodi i glazbi, vjera. A ipak, s druge strane, u mnogo čemu smo si bili jako strani i daleki.


Kada smo donijeli odluku da ćemo se vjenčati, zbog raznih okolnosti morali smo dvije godine pričekati sa svadbom. Kada se vratimo mislima unatrag, vidimo da je za nas to bilo jako dobro, jedno važno iskustvo, naime, nakon napuštanja roditeljskog doma živjeli smo jedno vrijeme sami. Moći živjeti sam i samostalan je jedan važan preduvjet za zajednički život. Samo onaj koji zna živjeti sam, može živjeti zajedno s nekim".

Odluku živjeti zajedno, ići zajedničkim putem i to cijeloga života, ne bi trebalo donositi nepromišljeno. Ali ipak, kad-tad ju moramo donijeti, makar svjesni da obećanje pred oltarom nije nikakva garancija da će naše zajedništvo biti sretno.