Neudata majka

O tome se nekada nije javno govorilo: ona je jednom učinila pogrešni korak i stalno nosi tu težinu. O muškarcu, o njemu se nikada ne govori. Danas to nije tako: neudate majke su rijetko odbačene. One nisu protjerane poput Hagare, druge Abrahamove žene koja je bila protjerana sa svojim sinom u pustinju. Njih se ne sakriva ali nit ne nedostaje puno da im se sugerira: »Hagara, zašto želiš zadržati svoje dijete? »
Svakako se ne govori pohvalno o takvim majkama. Takve mlade žene koje su sačuvale svoje dijete su potaknute dubokim smislom ljudskoga života da se iz njih širi nešto Božansko.
One često znaju reći: »dijete koje nosim je dijete Božje, i više pripada Bogu nego svom ocu»
A obitelji i ustanove koje vode brigu s takvim malenima su sigurne da je Isusova riječ «Tko primi radi mene jedno malo dijete kao što je ovo, mene prima» (Mt 18, 5) najviše upućena njima.
         
           
"Pogledaj Gospodine, vrijeme prolazi, a ja nemam djece"

Neplodnost para u svakom vremenu predstavlja veliku patnju. Ona obuhvaća čitavo postojanje: seksualnost, zajednički život u svim danima, društveni položaj, vjeru u budućnost, gledanje na starost.
Svakako je to razdoblje posebno teško za par bez djece. U njihove sandučiće stižu obavijesti o rođenjima djece, a njihov sat uredno otkucava. Braća i sestre, prijatelji i poznanici im s radošću govore o očekivanju djeteta. Posjete majkama koje su rodile također su mučno iskustvo. Odabiru se pokloni za bebu, ponekad za brojnu obitelj, a nema se svoga djeteta.
Sva ta patnja koja dolazi od steriliteta jednoga dana urodi pitanjem: »Zašto?» To pitanje može biti postavljeno jedino Bogu.
Zadatak je ljudima da učine sve da ozdrave tu patnju, da ozdrave sterilitet.
U mnogim slučajevima je to moguće, a u nekima je nemoguće.
Mnogi parovi stavljaju svoju nadu u nove tehnike umjetne (potpomognute) oplodnje.
Novine su prepune vijesti «Sretni roditelji zahvaljujući napretku znanosti!».
U Crkvi ne prevladava mišljenje da je to pravi put za rješenje problema: ne ozdravlja se od steriliteta, nego ga se izvrće. Mnogo ljudi ne shvaća taj stav Crkve: »Zar je ona majka koja nema srca za takve parove koji ne traže ništa nego da prihvate život, a to mogu postići jedino takvim tehničkim sredstvima?»

Prihvatiti dijete! Zar se Crkva ne može tome radovati? Ali Crkva razmišlja o tome kao i o svim pojavama koje se uz to nadovezuju. Koliko li će ljudskih plodova biti žrtvovano da bi se darovao život samo jednoj bebi? Crkva smatra da svako dijete ima pravo započeti svoju egzistenciju u sačuvanoj intimnosti i svetosti bračnoga čina.
Za one koji pristaju uz «tehnike» nema razlike između oplodnje u laboratoriju i oplodnje u majci; rezultat je isti, to je dijete u potpunosti. Ako bolje (dublje) razmislimo, djetetu treba jamčiti ulazak u egzistenciju potpuno ljudski; ono ima pravo započeti život u posvećenom prostoru u osobi svoje majke. A ne moramo niti spomenuti druge mogućnosti kao što je bijedan postotak uspjeha - ponekad ponižavajući za par - kada se takve tehničke intervencije moraju ponavljati. Zar medicini ne odgovora traženje putova koji poštuju ljudski seksualni čin u njegovoj potpunosti? Zar ne bi medicina mogla pomoći oplodnju u prirodnom razvoju, a ne je zamjenjivati? To bi isključilo s jedne strane rizik od manipulacije, a i donijelo manje uznemirujućih iskustava u pogledu morala.

«Naša djeca nisu naša djeca»

Nemati djece je teška muka. Treba učiniti sve što je prihvatljivo da se to izliječi. Bez sumnje, uvijek je bilo parova bez djece. Nije li to za neke od njih «dobra vijest» od strane Boga i Crkve? Odsustvo djece nikako ne znači da ljubav takvog para nema smisao samo zato što joj je uskraćena fizička plodnost.
Knjiga o Samuelu nam o tome govori. Kao i svake godine Elkana je išao u hram zajedno sa svojom ženom Anom. «Ana je stoga plakala i nije htjela jesti. Tada joj reče Elkana njezin muž: »Zašto plačeš, Ana? I zašto ne jedeš? Zašto ti je srce rastuženo? Nisam li ti ja vredniji nego deset sinova?» (1Sam 1,7b-8)

Tuga zbog neplodnosti je ponekad veliko iskušenje bračne ljubavi, a ponekad se ona hladi. Ali to treba produbiti. I mužu i ženi se treba približiti i objasniti dublji smisao njihove plodnosti. U svojoj boli oni će možda mnogo bolje razumjeti od parova koji imaju djecu da naša djeca ne pripadaju nama, već Bogu koji ih je darovao.
Kod takvih parova se nailazi na veliki smisao i ljubaznost prema djetetu, prema životu, prema stvaranju općenito. Ono što mnogi roditelji znaju mnogo kasnije oni su shvatili prije: Treba moći pustiti djecu da idu svojim putem.

«Prije desetak godina, u bolesti liječnik mi je rekao da bih mogla imati poteškoća s plodnošću. U strahu da bi mi se to moglo u budućnosti dogoditi, pitala sam se kako da se suočim s tim eventualnim neuspjehom. Tada sam odlučila da ću kod svakoga susreta s djetetom (ma kako on kratak bio, na ulici, kod prijatelja) podijeliti neku stvar s njim. Smatrala sam da bi takav odnos prema djetetu mogao biti lijep kao odnos majke prema njezinom djetetu. Takav bi odnos mogao osloboditi od osjećaja (želje) za posjedovanjem. Ta ideja se pokazala obogaćujućom. »
Kasnije je ova mlada žena imala sreću i imala je vlastitu djecu. Ali ona je mnogo prije od drugih naučila voljeti djecu, oslobađajući svoje srce od želje da ih posjeduje.

Pustiti djecu da odu

Jednoga dana roditelji prolaze kroz to: pustiti djecu da odu bez zadržavanja, staviti ih po drugi puta u svijet. Djeca najčešće napuštaju dom zbog ženidbe.
Želja (napast) roditelja da zadrže djecu je prisutna: financijska pomoć, određeni pritisak da svake nedjelje dolaze doma, ali da li je to dobro za djecu? Mnogi od njih koji su slabašnog karaktera, ranjiviji, manje samostalni mogu postati taoci; oni nikada u potpunosti ne napuštaju roditeljsko gnijezdo i ostaju previše vezani uz roditelje.
Zar ne bi bilo bolje da oženjena djeca pomognu roditeljima da preuzmu drugo očinstvo -majčinstvo, koje bi im omogućilo da «daruju» život svojoj djeci u novome smislu?

A kada djeca krenu lošim putem?

Kako se postaviti kada dijete krene vlastitim putem koji nije u skladu s uvjerenjima roditelja?
Ako se oženi sa rastavljenom, ako se rastane i ponovno oženi? Kršćanski roditelji si ovdje postavljaju teška pitanja: Nismo li što zanemarili u odgoju našega djeteta? Nismo li se prevarili? Što sada činiti?
Mi svjesno na takav život ne možemo dati pristanak. Ali to dijete ostaje naše dijete. Kako se ponašati prema novom partneru? Hoćemo li im jednostavno odlaziti u posjetu? Treba li ih primati u kuću bez riječi? Ne znamo više ni što ni kako...

Evo nekoliko misli koje bi tu mogle pripomoći. Ti roditelji svakako moraju dati do znanja svome djetetu da je njegovo ponašanje u njihovim očima neprihvatljivo. To treba izreći jasno, lojalno s poštovanjem ali bez kompromisa: «Mi smo kršćanski roditelji i ovakva nas situacija muči». Može to biti u prisutnosti treće osobe: brata, sestre, prijatelja, svećenika.
Kad sve to bude razjašnjeno treba također naglasiti: »Mi ostajemo tvoji roditelji, ne zatvaramo ti vrata. Muka koju podnosimo i trpimo je dokaz naših vjerskih razmišljanja. Ta muka nas ne oslobađa primarne roditeljske zadaće: ljubiti naše dijete usprkos svemu. Mi te i dalje ljubimo ali s velikom boli u srcu.»
Tu nam je važna pomoć utjehe u molitvi. Godinama neki roditelji svakodnevno mole žarko za svoju djecu te Bog naprosto donese rješenje, tamo gdje se ljudski gledano čini da nema rješenja. Molba pravednika djeluje velikom snagom, a ponekad dođe dan kad anđeo kaže «Bog je čuo tvoje vapaje».
Monika, majka Augustinova je izmolila obraćenje svoga sina molitvom i suzama.

Ne moći napustiti roditeljsko gnijezdo

Jedan je novi fenomen prisutan među mladima našeg vremena: često se događa da mladi ne napuštaju roditeljsko gnijezdo. Nije tome tako davno da je to bilo suprotno: otići što je moguće prije, stanovati sam, postići svoju neovisnost. Danas mladež ima tendenciju to prolongirati ponekad i do tridesete. Mladi ostaju u roditeljskoj kući: »Nisam završio studij, ne mogu naći posao, nemam sredstava, nemam stana. Mnogo mi je sigurnije ostati kod roditelja nego se upustiti u rizik životnoga toka. Osim toga dobro se ovdje osjećam: sit, smješten, odjeven, ugrijan u sigurnosti. A i tata i mama ne zahtijevaju previše. I oni mi kažu: pa nigdje ti ne bi bilo bolje, ne možeš još otići, kad odeš mnogo toga će ti nedostajati, odnosno nedostajati će ti to i to!»

Mnogi od tih mladih u tome i ostaju. Nastavit će čekati trenutak kada će biti u potpunosti osigurani, svi rizici pokriveni. Vječna mladost... Postoje li dakle apsolutne garancije da čovjeku može ići sve od ruke prije no što napusti roditeljsku kuću? Ne treba reći da takav stav nije slučajan pogotovo ako se radi o odgovoru na eventualni redovnički poziv: on zahtjeva tešku odluku napuštanja «barke, mreža i obala jezera Galileje» da bi se slijedilo Krista.

Uzrok tome fenomenu? Roditelji će reći: »Mi smo našem djetetu dali slobodu, mi ga nismo forsirali mi smo ga prije nadzirali, malo moralizirali; ono je bilo slobodno. »Pravo pitanje je: Može li se izgraditi kuća bez skela? Može li se postati odrastao bez ikakve muke? Da bi dijete odraslo zar ga se ne mora ponekad pustiti u istraživanje? To mu treba predložiti da odraste. Nije mogući odgoj ako otac, majka i dijete ne rade svatko svoj posao.

Isti princip se primjenjuje i u vjerskom odgoju: Bog je Bog, On zahtjeva štovanje i klanjanje.
Čovjek se mora smjestiti na svoje pravo mjesto. Tada mu veličina Božja neće biti daleka. »Bog kojega ne mogu potapšati po ramenima me ne interesira» govorio je neki mladić. «Prijatelji su mi sasvim dovoljni.»

«Čekam hendikepirano dijete»

Kada se čeka dijete za koje se sigurno ili gotovo sigurno zna da će biti hendikepirano, vrijeme radosnog iščekivanja se pretvara u vrijeme nemira i tjeskobe u vrijeme teških moralnih problema «Zar ćete zadržati dijete?»: To pitanje se postavlja u svim nijansama tona.

Poslušajmo i drugačije zvuk zvona! La Vie-Francuski tjednik uspoređuje mišljenje senatora Henri Cavailleta i Jean Vaniera. Senator se među prvima izjasnio kako treba roditeljima prepustiti izbor da li će prihvatiti ili ne veoma hendikepirano dijete. Jean Vanier je posvetio čitav život hendikepiranima.

H. C. : »Ne vjerujući u Boga, smatram da o jednome djetetu koje još nema svijesti o samome sebi i koje nema svijesti o pripadnosti društvu u prvim satima svoga života o njegovom životu odlučuje par koji mu je dao život. To je njegovo dobro. Ako to dijete nije normalno - prihvatljivo, u prvim satima njegova života kolegij pedijatara obavještava roditelje i traži od njih da li ga žele zadržati.» U slučaju da se roditelji ne mogu usuglasiti tada je, precizira H. Caillavet konačna odluka prepuštena majci.

J. V. : »Ja dugo vremena živim s osobama koje bi prema vašim kriterijima trebale biti ubijene. Jedna od njih je Lucija. Napuštena je nakon rođenja, prividno mrtva i vegetirajuća. Čitava jedna ekipa je bila angažirana oko nje i sada ona reagira. Za nas je očito da Lucija posjeduje srce. Dakako, ona nikada neće biti intelektualka; nikada neće govoriti... Ali za mene se ovde postavlja pitanje: Što je ljudska osoba? Ja odgovaram: To je netko tko ima srce, mogućnost komuniciranja. A mi znamo da prije rođenja dijete posjeduje mogućnost komunikacije. To nam daje pravo za borbu za slobodu toga djeteta naspram slobode odraslih. Svim silama treba braniti ljudsku osobu.»

Može li se još nešto dodati tom svjedočanstvu čovjeka koji je shvatio kako Bog gleda na hendikepirano dijete?
Ako bi svi roditelji koji su zadržali i prihvatili svoje hendikepirano dijete progovorili, zar ne bismo čuli «dobru vijest» o njihovoj ljubavi i zajedništvu između njih i njihovog djeteta?

Smrt djeteta

Smrt djeteta je neshvatljiv misterij. Zašto je taj mladi život morao otići? Za vjernika je ta patnja dublja nego za nevjernike jer za vjernika pitanje: »Moj Bože, zašto?» je uistinu preteško. Postoji li odgovor na ovo »zašto«?
U užasu patnje nevinoga treba pokušati strpljivo podnositi bol žalovanja, sve svoje osjećaje okrenuti drugoj djeci - ako ih ima. Treba potražiti utjehu u ljubavi svoga partnera. Sve to ne suprimira bol. To ne rješava problem patnje nevinoga niti problem prerane smrti. Toplina doma, prijateljstvo okoline moraju učiniti patnju podnošljivijom.

Čitava knjiga o Jobu je rasprava o tom problemu. Ima li kakav drugi odgovor osim odgovor vjere? U vjeri, taj prekinuti život ima kod Boga svoj duboki smisao, premda sakriven.
Mi ne znamo kako i zašto. Misli Božje nisu naše misli: Njegova ljubav vodi drugačijim putovima nego što mi zamišljamo. Ali to dijete je našlo utočište u ljubavi Boga i živi kraj Njega. Ponekad Bog roditeljima koji su prerano izgubili dijete daje milost snažne vjere u jedinstvu sa Svetima. Oni smatraju da je njihovo dijete kao mali posrednik kod Boga, njihov zagovornik i tješitelj onih koji su ostali. Dijete ostaje kod Boga da bi oni koji su primili vremeniti život primili vječni život. Ponekad Bog tim roditeljima daje vjeru, povjerenje, mudrost, srce osjetljivo na neobjašnjive patnje drugih ljudi. Jedna mama mi je jednom rekla: »Mi uistinu nismo izgubili našeg malenog. On je uvijek tu, pokraj nas.»

Obitelji žive između patnje i nade. Ali uvijek postoji Dobra vijest, riječ nade za svakoga u njegovim patnjama. Božja milost je usmjerena prema svim parovima, svakoj obitelji takvoj kakva ona jest. Po križu i uskrsnuću Sina, Bog je zasnovao Savez nove i vječne ljubavi s ljudima. Premda mi živimo u polusjeni vjere i nadanja, ljubav je prisutna: ljubav Boga za sve obitelji u neograničenim varijantama njihovih padova i uspona.
«Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove» (Rim 8, 35)

Kardinal Godfried Danneels