Vjera nas uči da se Božić događa u nama svaki dan to jest da se Bog rađa u meni ili da mi trebamo i možemo primiti Boga u svoje srce svojim duhom, darom vjere koju Bog nikome ne uskraćuje. Može li se to nekako konkretno, praktično, iskustveno ostvariti, doživjeti a onda i opisati?
            
                
Evo primjera:

Neki dan nazove me jedna mlada žena, supruga i majka. Priča mi svoju muku, svoje bračne teškoće i svoja velika pitanja na koja nema odgovora. Dokle tako? Ima li to smisla? Pažljivo je i dugo slušam. Ona ima puno dokaza za to da se osjeća nevoljenom, neshvaćenom, odbačenom, iskorištavanom, premorenom, zapostavljenom, povrijeđenom, izigranom i na kraju nemoćnom da išta dalje čini. Što dalje slušam ona postaje sve jače uvjerljivom i moj doživljaj njene teškoće sve je veći – sve dok nisam u jednom trenutku – tiho ali snažno, iz dubine srca, zavapila Bogu: «Gospodine pomozi! Ja tu nemam riječi. Gospodine, pomozi ženi, pomozi meni!» U tom trenutku osjetila sam, uz jad i muku žene, također svu dubinu i težinu svoje nemoći, totalnu nemoć ali istovremeno i svjetlo milosti da zavapim s pouzdanjem Bogu koji jedini tu ima i jest izlaz.

I stvarno. Žena je i dalje bila spremna govoriti u istom tonu optužbi i razočaranja ali sam ja bila nova. Odjednom snažno ohrabrena, poučena i puna vjere da Gospodin baš tu sada sasvim konkretno želi i može pomoći. Riječi koje sam izgovarala i njoj upućivala bile su i meni samoj dragocjene kao sigurna stjena vjere na kojoj sam bila naslonjena, kao pitka voda koju sam žedna pila i njoj svjedočila. Ona još nije uspjevala piti ali me je čula i sve je potvrđivala da razumije, da to i sama znade ali da još ne može prihvatiti jer se zlo stalno ponavlja i sada joj se čini da je potpuno nemoćna, da je sve propalo. Spomenula sam kako u prirodi sunce uvijek iznova ujutro izlazi i kako se godišnja doba uvijek iznova pojavljuju.

Tako smo i mi pozvani uvijek iznova buditi se na novi život, nove odluke, novu nadu. Zbog toga imamo razloga i u svakom suočenju s nevoljom kretati uvijek iznova. Ta slika joj se sviđala i uspjela je izgovoriti nekoliko lijepih priznanja svome mužu. Više nije bilo sve tako crno. Zaključile smo razgovor s dogovorom da se uskoro opet čujemo. Slušalica je bila sasvim vruća. Ja sam kleknula i prema obećanju, svim žarom srca molila sam za nju, njenog muža i djecu. Zahvaljivala sam Bogu što se i za nju rodio i što se i u njoj silno želi roditi, rađati i rasti svaki dan. I sama ohrabrena u vjeri čvrsto sam vjerovala da će se u njezinoj nemoći, bude li se zagledavala u Gospodina, roditi Bog sa svojim darom mira, svjetla, sigurnosti, ohrabrenja, jakosti i svake pobjede.

Još smo se nekoliko puta čule. Ona je govorila: «Ne mogu. Nemam više snage.» Ja sam odgovarala: «Smiješ se tako osjećati ali nije dobro na tome ostati. Bog ima za tebe snagu koja ti treba. Gledaj u Njega! Moli, molimo zajedno! Gledaj u primjer svoje mame koja je vjerom izdržala velike teškoće!» Priznala je da joj mamin primjer i pomoć puno znače. Svaki je razgovor završio s njezinom željom da oprosti i krene iz početka.

Pred nekoliko dana, sva sretna, posvjedočila je kako je bilo ludo i nepotrebno što su jedno drugo mučili toliko vremena. Nakon iskrenog priznanja koliko jedno drugome znače i koliko se trebaju, stavili su točku na sve dosadašnje sumnje, optužbe i negativne postupke. Dogovorili su nove lijepe planove i prije svega jednu temeljitu ispovijed.

Što nakon toga reći nego: Sretan ti Božić, S., tebi, tvome mužu i vašoj djeci.

Bogu zahvalna Ž.