Problemi s kojima se moraju nositi moderne obitelji nemoguće je hijerarhizirati, a onda rješavati ih prema toj hijerarhiji. Geneza svakog obiteljskog problema ima duboke korijene i teške posljedice. Ne znamo li se nositi s posljedicama, premda različitim od problema do problema i od obitelji do obitelji, one imaju jednak stupanj razarajućeg djelovanja. Problem nasilja nije ništa manji i kompleksniji od problema ovisnosti. Jednako vrijedi i za probleme koje nose obitelji bez djece, obitelji s djecom s teškoćama u razvoju (slijepi, malovidni, gluhonijemi, mentalno zaostali, osobe s tjelesnim oštećenjem, osobe s posttraumatskim sindromom, osobe pogođene izlječivom ili neizlječivom bolesti, i dr.) te probleme u obiteljima u kojima, iz različitih razloga, jedan roditelj ostane sam. Nema problema koji ne zahtijeva posebnu pozornost pojedinaca i institucija. No, institucije su spore. Najprije troše dragocjeno vrijeme na ankete i analize o hitnosti rješavanja, pa na upoznavanje javnosti s problemom da bi se tek tada počeli skupljati novci za konkretan angažman pomoći. Pošto se projekt pokaže uspješnim ili neuspješnim, institucija pred javnost izlazi s odavno poznatom narodnom poslovicom »bolje spriječiti nego liječiti«. Na kraju, prevencija ostaje jedini adut u rukama odgovornih i ono u što nitko neće posumnjati.

Stupovi prevencije

Ukazati roditeljima na poteškoće u odgojnom procesu njihove djece, ukazati na utjecaj izvanobiteljskih čimbenika kao što su škola i mediji samo su neki od nosećih stupova prevencije kad je u pitanju obiteljska problematika. No, samo isticanje strana dobrog i lošeg odgoja, isticanje moralnih vrijednosti za unapređivanje kulture solidarnosti, slobode i mira neće pomoći roditeljima koji se npr. svakodnevno suočavaju sa paklom droge, niti će pomoći obiteljima s financijskim problemima ili problemima sa zaposlenjem, u traumatiziranim obiteljima gdje je prisutan nasilnik, u obiteljima gdje zbog bračne nevjere prijeti rastava itd... Oni takvo isticanje neće ni primijetiti, ni čuti, a što je najgore neće ih niti zanimati. Jednim dijelom zato što su ih njihovi problemi toliko zaokupili da ništa drugo ne vide, a drugim dijelom zato što svako takvo isticanje doživljavaju kao napad i kao optužbe za vlastiti neuspjeh i promašaj. Mnogi od njih ni ne zatraže pomoć dok voda stvarno ne dođe do grla. U našem je društvu, barem onom dijelu koji je najviše pogođen problemima ovisnosti i naslija, još uvijek »sramota« ići savjetniku, psihologu ili psihijatru.

Onaj drugi dio populacije, koji se smatra obrazovanijim i modernijim, a koji je jednako tako izložen teškim problemima (problem nevjernosti, rastava i parnica kome će koje dijete pripasti nije ništa manji od problema nasilja i ovisnosti) potražit će pomoć u nadležnim institucijama, ali će se onda njima potpuno prepustiti i od njih očekivati nemoguće - kao da su one »bog« koji može riješiti sve njihove probleme.
Ljudi, a da nisu toga ni svjesni, upadaju u zamku pobožanstvenja vlastitog intelekta. Bog je čovjeku darovao inteligenciju, ali u isto vrijeme očekuje da je iskoristi »na sve veću slavu Božju«, a ne na sve veću slavu čovječju.

Dijete je dar, najdragocjeniji i najnezasluženiji

Primjer za to su dostignuća biogenetičkog inženjerstva, koje predstavljaju pravi izazov ljudskom životu jer različitim postupcima zahvaćaju u proces njegova razvoja, primjerice umjetna oplodnja.

Crkva poštuje naravnu želju za potomstvom, ali ne prihvaća umjetnu oplodnju (Usp. Donum vitae 2), što mnogi doživljavaju kao kontradiktorno. »'Pravo na dijete' u strogom smislu, bilo bi u suprotnosti dostojanstvu i naravi braka. Dijete, naime, nije nešto što se duguje i ne može se promatrati kao predmet vlasništva: dijete je dar, najdragocjeniji i najnezasluženiji dar braka i živo svjedočanstvo uzajamnog darivanja njegovih roditelja«, piše u Direktoriju za obiteljski pastoral Crkve u Hrvata 57. Uzajamno darivanje ne može zamijeniti nikakvo »mućkanje« spolnih stanica. Koliko god bila sofisticirana tehnologija i termin »mućkanje« neodgovarajući, umjetna oplodnja se na kraju ipak svodi na eksperimentiranje u epruveti.
Kako citira Tomislav Ivančić u svojoj knjizi Dijagnoza duše i hagioterapija niz je teških duhovnih patnji koje prate čovjeka u Starom Zavjetu i danas: smrtna opasnost, smrt vlastite djece, progonstvo i neprijateljstvo okoline, prijezir i ismijavanje patnika, osamljenost, izostanak potomstva, grižnja savjesti, nevjernost i nezahvalnost prijatelja i bližnjih, nesretna kob vlastitog naroda.

Oboružati se vjerom i molitvom

Kako pomoći čovjeku da se nauči nositi s problemima tako da nogama čvrsto stoji na tlu, a da očima gleda prema nebu? Kao prvo, treba razumjeti patnju čovjeka koji traži pomoć jer ponekad je patnja tako velika da je svaka riječ uzaludna. To je nešto kao kad bi depresivnu osobu vodili u kazalište ili joj poklanjali knjige o samopomoći, a onda očekivali njezin oporavak za nekoliko sati. Opasno je »narušiti osobni prostor depresivne osobe« i zato onaj koji želi pomoći takvoj osobi »treba zamoliti Gospodina da mu dadne osjetiti koliko joj se smije približiti« (Mark Sanford). Zapravo, za svaki problem treba zamoliti Gospodina da nas vodi i da nam pomogne na putu njegova rješavanja. Božja volja nije čovjekova patnja. - »Gospod ne odbacuje nikoga zauvijek: jer ako i rastuži, on se smiluje po svojoj velikoj ljubavi« (Tuž 3,31). Bog ne želi da nas boli svladaju pa da zaboravimo radost Kristova uskrsnuća.

Moramo se zato oboružati vjerom i molitvom. Vjera je Božji dar i, kako kaže Majka Terezija, »uvodi nas u duhovnu stvarnost kraljevstva koje je navijestio Krist. Raste u poslušnosti Njegovu Zakonu, izriče se u bratskoj ljubavi, a temelji na vjernosti i povjerenju jer znamo komu smo povjerovali (2 Tim 1,12)«. S tom »nutarnjom sigurnošću« možemo činiti djela o kojima nismo ni sanjali jer vjera je stvar predanja i otvorenosti, trajni izlazak i napuštanje svojih sigurnosti, a ne tapkanje u mjestu. (Ivan Golub, »Prijatelj Božji«). Čovjek koji vjeruje zna da je u Božjim rukama, da nas je Bog osobnim imenom pozvao, o čemu je prorok Izaija napisao: »Ne boj se, jer ja sam te otkupio; imenom sam te zazvao; ti si moj! Jer dragocjen si u mojim očima, vrijedan si, i ja te ljubim« (Iz 43, 1,4).

Pomoć molitve i sakramenata

Opasnost je vjeru shvatiti kao jednu od polica osiguranja po principu »idem nedjeljom na misu, a kao protuuslugu Bog treba učiniti svoje i voditi brigu o tome da mi sve ide dobro«. Opasnost je shvatiti vjeru i kao čarobni štapić za rješavanje problema. Jedna je žena, nakon što je saznala za ovisnost vlastitog sina, izjavila kako će pristati na sve ako treba, samo da mu pomogne. Ako se od nje želi, ići će i u crkvu. Mnogi savjetnici, na to odgovaraju, »učinite sve kako biste spasili sina. Pronađite svoj vlastiti put«.

Mnogi savjetnici zbunjuju nesretne ljude takvim odgovorima, a onda se poslije čude kad ljudi ili prerastu u fanatike ili se potpuno razočarani udalje od Boga i Crkve. Matematički odnos s Bogom: »koliko ti meni, toliko ja tebi«, uvijek je opasan. On je daleko od shvaćanja vjere kao puta za susret s Bogom (o vjeri kao putu piše Edith Stein u svome djelu »Znanost križa«). Put vjere pretpostavlja suočavanje sa samim sobom, s vlastitim pogreškama i vlastitom nesavršenošću.

Na putu vjere od velike su pomoći molitva i sakramenti. Molitva je, kako piše Kongregacija za nauk vjere, »bitan susret dviju sloboda, beskrajne slobode Božje i ograničene čovjekove slobode.« Danas više nego ikada prije moramo »moliti za svjetlo kako bismo raspoznali Božju volju, za ljubav kako bismo je prihvatili, za sposobnost kako bismo je provodili«, piše Majka Terezija, i dodaje kako moramo učiniti nemoguće da bismo gledali Boga u osobama koje susrećemo i živjeli molitvu tijekom cijeloga dana.

»Nemoguće« se događa u našoj slobodi, u našoj odluci da boravimo s Bogom. Ali, ranjeni problemima svakodnevnog života nerijetko izbjegavamo ili zaboravljamo »razgovor s Bogom«, pa se sami, i ne htijući, zatvaramo pred djelovanjem Božje milosti u vlastitom životu. Opravdavajući se nedostatkom vremena zaboravljamo da se »Kristova molitva u meni treba hraniti i napajati na Božjoj Riječi, na sakramentima i na mnoštvu drugih izvora kojima obiluje Crkva«. (Mirko Nikolić).

Božje obećanje da će biti s nama do kraja svijeta moramo shvatiti ozbiljno. Ono vrijedi za sve obitelji i za sve probleme. Bračni parovi ne smiju zaboraviti da su sakramentom vjenčanja primili Duha Svetoga »kao pečat njihova saveza, uvijek nuđeno vrelo njihove ljubavi i snagu u kojoj će se njihova vjernost obnavljati« (KCC 1624) i da ga mogu susretati i tražiti za pomoć u svim drugim sakramentima.

Martina Šimunić, Glas Koncila, broj 11 (1551), 14.3.2004.