Danas dominira dvogeneracijska obitelj koja se sastoji od roditeljskog para te jednog djeteta ili svakako manjeg broja djece. Velika mreža međuljudskih odnosa velike obitelji sužuje se na bračni odnos roditelja, koji dobrim dijelom preuzima bitnu i osnovnu funkciju socijalizacije djeteta. Taj odnos postaje prvi model prema kojemu dijete ulazi u svijet odraslih. Roditeljstvo sve više gubi demografsku općedruštvenu i materijalno-ekonomsku motivaciju. Djeca se sve manje rađaju zbog spašavanja nacije i jačanja obrambene snage države, ili da bi se širio posjed i sačuvala radna snaga obitelji. Motivacija za rađanje postaje sve više zajednička volja obaju roditelja i rezultat njihova međusobnog emocionalnog odnosa. Dijete postaje direktna rezultanta odnosa muškarca i žene bez obzira na to kakav formalni oblik taj odnos ima.

O kvaliteti bračnog odnosa ovisi kvaliteta motivacije roditeljstva. O svjesnom prihvaćanju i manifestiranju ljubavi u tom odnosu izravno ovisi kvaliteta roditeljske ljubavi. Danas, barem u razvijenom svijetu, djeca se rađaju zbog emocionalnih potreba roditelja, što ne isključuje mogućnost njihove emocionalne zloupotrebe od strane roditelja. Pred nama se sada nalazi vrlo zanimljiv emocionalni trokut: majka-otac-dijete. Sve troje u njemu u stanju je primati i davati emocije. Sve troje treba emocije da bi ili emocionalno preživjeli (otac i majka) ili da bi se mogli emocionalno razviti (dijete). Ali njihov emocionalni status u tom trokutu nije isti.

Interesantan je emocionalni status oca unutar bračnog odnosa roditelja i odjeka tog odnosa na njegov roditeljski odnos prema djetetu. Mnogi danas govore o podređenoj poziciji muškarca na emocionalnom planu kako unutar braka tako i unutar roditeljstva. Mnogi muškarci danas ulaze u brak s potrebama za emocijama, ali u isto vrijeme s veoma ograničenim mogućnostima svjesnog priznavanja i njihova pokazivanja. To muškarca stavlja u podređeni položaj nasuprot supruzi, koja je na tom planu spretnija, slobodnija, otvorenija, što joj omogućuje da iskoristi tu prednost. Ako netko nešto treba, a ne želi to priznati, ne usuđuje se o tome govoriti, a još manje to pokazati prema drugom koji to uočava, to ima i time lako barata, tada je potreban samo mali korak da drugi iskoristi tu situaciju i manipulira njome na štetu prvoga. Upravo to se često događa u bračnim odnosima.

Današnjim očevima je potrebna emocionalna emancipacija kako u bračnim tako i roditeljskim odnosima. Oni moraju biti u stanju prihvatiti svoju potrebu za emocijama i njihovim jasnim primanjem i davanjem u odnosu sa ženom i djecom. Emocije nisu nikakav privilegij žene. One trebaju i ocu i majci i djetetu.

Dr. Pavao Brajša, Glas Koncila, broj 4 (1701), 28.1.2007.