Često u literaturi ili TV-u (konkretno, »Čarolija«) nailazim na slučaj da udana žena počini grijeh preljuba i pokaje se. Međutim, trudna je. Što bi sad bilo ispravno s kršćanskog stajališta: priznati mužu " mora li on tada prihvatiti dijete i ostati u braku (jer brak je nerazvediv!) ili zatajiti mužu da dijete nije njegovo?

Znam da je pitanje moralno vrlo teško i slučaj vrlo delikatan, a molim vas za odgovor jer nas nekoliko (a svi smo vjernici, katolici) ima različito mišljenje.

Mihael

Na Vaša pitanja puno je lakše odgovarati kad ih postavljate potaknuti literaturom, TV-serijom ili na temelju razgovora u prijateljskom krugu nego da ih postavljate iz životne stvarnosti koja redovito ima dodatne važne i nezaobilazne elemente o kojima bi trebalo voditi računa. Stoga je i ovaj odgovor načelan i obvezivao bi vjernike koji to zaista jesu, premda je malo vjerojatno da bi se stvarno pravim vjernicima nešto takvo u braku moglo dogoditi.

Pravi vjernik zna da zahvaljujući Božjoj ljubavi i Božjoj pomoći ima izlaza iz svakoga grijeha, grešnoga stanja ili zla. Stoga bi i muž i žena koji bi se našli u situaciji o kojoj pišete prvo trebali stati pred Boga i u molitvenom osluškivanju doći do jasnoće što im je dalje činiti. Osoba koja počini preljub, bez obzira bio to suprug ili supruga, kao pravi vjernik ili vjernica prvo spoznaje težinu zla koje je počinila, odlučuje ne činiti ga više, iskreno se kaje pred Bogom za taj čin i odlučuje kako će nadoknaditi štetu i nepravdu koju je učinila svom bračnom partneru.

Ako bi to bila jednokratna slabost za koju drugi bračni partner nikako ne bio mogao saznati, onda bi osoba koja bi učinila preljub trebala veoma odgovorno promisliti hoće li ili neće o tome obavještavati bračnoga partnera, ali bi trebala svjesno u bračnu zajednicu unositi puno više ljubavi, spremnosti na žrtvu, strpljenja, jer je počinila poslije nevjere i ubojstva najteži grijeh.

Ako bi pak makar jednokratna slabost mogla ili morala postati poznata drugom bračnom partneru, onda je bolje da osoba koja je pogriješila sama to kaže bračnom partneru te zamoli oproštenje, obeća da neće više to ponoviti i da će u izgradnju zajedničkoga bračnog života ulagati još više. Oštećeni bračni partner, bez obzira bio to suprug ili supruga, kao pravi vjernik dužan je prihvatiti ispriku, oprostiti i dati novu priliku za izgradnju bračnoga zajedništva. Pravi vjernik zna da je obveza opraštanja jedan od najozbiljnijih Isusovih zahtjeva te da je Isus vezao Božje oproštenje uz prethodno ljudsko oproštenje " kako molimo u Očenašu: »Otpusti nam duge naše kako mi otpuštamo dužnicima našim.«

Ako bi posljedica preljuba supruge bila njezina trudnoća, kao prava vjernica, trebala bi postupiti kao svaki vjernik u tom grijehu kako je gore navedeno, a trebala bi i reći suprugu istinu da je trudna s drugim muškarcem. Kao prava vjernica, bez obzira na preljub, trebala bi začeto dijete prihvatiti, zavoljeti i roditi, pa i pod cijenu da dođe do rastave sa suprugom. Kao prava vjernica također bi trebala zamoliti supruga za oproštenje, uvjeriti ga da je svjesna težine svoga čina za njihovu bračnu zajednicu, obećati mu da to nikada više neće ponoviti i da će sve učiniti što joj je u moći da njihovo bračno zajedništvo zbog toga čina ne trpi.

Trudnoća iz preljuba svakako bi bila iznimno teška kušnja za supruga i on bi, ukoliko je stvarno pravi vjernik, trebao biti spreman oprostiti, prihvatiti suprugu i dijete, i nastaviti izgrađivati bračno zajedništvo i dobro proširene obitelji. No moguće je da se neki suprug, unatoč svojoj vjeri i iskrenim pokušajima, ne bi mogao pomiriti s novonastalom situacijom te ne bi mogao a da ne prekine dotadašnje bračno zajedništvo. I takav suprug, ukoliko je vjernik, morao bi oprostiti supruzi i nastaviti živjeti odvojeno od supruge, ali svjestan da njihov ženidbeni vez pred Bogom i Crkvom traje i dalje i da ga obvezuje i dalje.

Evo što o postupanju u slučaju preljuba kaže Zakonik kanonskoga prava: »Iako se usrdno preporučuje da ženidbeni drug, potaknut kršćanskom ljubavlju i zauzet za dobro obitelji, ne uskrati oproštenje preljubničkoj stranci i ne prekine ženidbeni život, ipak, ako joj izričito ili prešutno ne oprosti prijestup, ima pravo prekinuti zajednički ženidbeni život, osim ako je pristao na preljub ili mu dao povoda ili i sam počinio preljub. Prešutno se oproštenje ima ako je nedužni ženidbeni drug, pošto je doznao za preljub, svojevoljno s bračnim osjećajem općio s drugim ženidbenim drugom; oproštenje se pretpostavlja ako je tijekom šest mjeseci sačuvao zajednički život i nije se utekao crkvenoj ili građanskoj vlasti. Ako je nedužni ženidbeni drug svojevoljno prekinuo zajednički ženidbeni život, neka u roku od šest mjeseci pokrene parnicu za rastavu kod mjerodavne crkvene vlasti koja, pošto razmotri sve okolnosti, neka prosudi može li se nedužni ženidbeni drug navesti da oprosti prijestup i da trajno ne produži rastavu.«

Kad Zakonik kanonskoga prava govori o rastavi, onda pod tim podrazumijeva prekid zajedničkoga ženidbenog života, ali ne i prekid ženidbenog veza koji je nerazrješiv. Stoga bi suprug koji bi izabrao prekid zajedničkoga života kao vjernik bio pozvan da ostane sam, da ne ulazi u novu bračnu zajednicu, jer bi to za njega značilo ulazak u grešno stanje te ne bi mogao, dokle god bi takvo grešno stanje trajalo, dobiti odrješenje ni pristupiti pričesti osim u izvanrednim situacijama, tj. životnim opasnostima.

Preuzeto s dozvolom Izdavača s web stranice Glasa Koncila, iz rubrike "Pitali ste"

---