Vidjela sam kako naša susjeda, za koju znam da nije vjenčana crkveno nego samo građanski, prima svetu pričest. Kako to ona smije? Pitala sam našega župnika koji je također dobro poznaje, ali on se samo nasmiješio i nije mi htio odgovoriti. Nisam se samo ja sablaznila.

Irena

To što se je župnik nasmiješio trebalo bi Vam biti znak da nema razloga za sablazan. Crkva ima načina pomoći mnogim parovima koji žive u samo građanskom braku da taj brak postane i kršćanski, da bude i na crkvenom području valjan.

Kad dvoje vjernika živi u samo građanskom braku, ako nema zapreke za njihovo crkveno vjenčanje, najjednostavnije je rješenje da se crkveno vjenčaju redovitim obredom. Ako ima razloga za diskreciju, obred može biti obavljen bez prisutnosti drugih ljudi, samo pred svećenikom i s dva svjedoka. To se može obaviti u crkvi, u kojoj kapeli, u župnom uredu ili čak u privatnom stanu. Razumije se da je za to mjerodavan mjesni župnik koji zna kada se i kako mora obratiti svome biskupu za određene ovlasti. Koliko će trajati priprava za takvo vjenčanje, to određuje župnik u dogovoru s mladencima, odnosno supružnicima, uzevši u obzir njihovo predznanje, jesu li ili nisu išli na vjeronauk, jesu li ili nisu primili pričest i potvrdu. Ako pak jedno od njih dvoje nije kršteno, moguća su dva rješenja. Želi li se iskreno krstiti, mora proći određenu pouku i krstiti se. No to mora biti iz vjere a ne samo radi sklapanja braka. Ne želi li se krstiti, vjenčanje bi bilo nevaljalo bez posebnog dopuštenja, oprost treba preko župnika tražiti od mjerodavnog biskupa. U tom slučaju nekršteni supružnik treba obećati da onom krštenom neće priječiti po vjeri živjeti i djecu odgajati. Sve se to, ako ima razloga, može obaviti vrlo diskretno bez javnog oglašavanja, ozivanja.

U nekim slučajevima nije prikladno vršiti cijeli obred vjenčanja. Tada se vrši jednostavno potvrđivanje braka obnovom bračne privole (convalidatio simplex) pred svećenikom i dva svjedoka.

Ima slučajeva kad jedno od supružnika ni na taj način ne želi pristupiti svećeniku. Tada se na molbu supružnika koji je vjernik, bilo muža bilo žene, može od mjerodavne crkvene vlasti, redovito biskupa koji je zato ovlašten od Svete Stolice, dobiti rješenje kojim se ono vjenčanje koje je bilo samo pred državnim matičarem priznaje kao da je bilo pred svećenikom. Taj se postupak zove ukrepljenje u korijenu (sanatio in radice). Crkvena se vlast mora samo uvjeriti da su njih dvoje u času sklapanja građanskoga braka bili slobodni za crkveno vjenčanje i da su pred matičarem svjesno i slobodno izgovoriti bračnu privolu te da tu privolu nisu povukli. Oba rješenja (obnova privole i ukrepljenje u korijenu) čine brak sakramentom i supružnicima daju pravo na primanje sakramenata.

Crkveno pravo ima i drugih mogućnosti, čak za neke koji su bili u crkvi na vjenčanju ali se utvrdilo da to vjenčanje nije bilo valjano pa su dotični slobodni za novo, valjano crkveno vjenčanje. I sve se to može rješavati vrlo obzirno, diskretno. Kad, dakle, nekoga od takvih vidite na pričesti, pretpostavite da je pronašao rješenje i prepustite slučaj njegovoj savjesti i svećenikovoj razboritosti.

Preuzeto s dozvolom Izdavača s web stranice Glasa Koncila, iz rubrike "Pitali ste…"