Nedavno smo pitali župnika smije li nam prijateljica, koja je djevojka i neudana, biti krsna kuma našem djetetu. No kada smo mu iskreno rekli da živi nevjenčano s rastavljenim čovjekom (koji se ne može drugi put crkveno vjenčati), »pošteno« nas je izgrdio i više neće niti čuti za naš prijedlog. Krštenje nam je postalo mučno, pa pitamo zašto kuma ne može biti žena koja bi, osim što je prijateljica nama, bila sigurno dobra i našem djetetu? Zabrinjava nas tvrdoća župnika, kad i sam zna da je naša prijateljica redovito u crkvi, i da je njezin sadašnji »muž« i sam zbog nje češće u crkvi i na misama. Uostalom, Crkva bi trebala početi prihvaćati i takve, »nesavršene« ljude, jer je to u skladu s evanđeljem i onime što nas uči!

R. L, Zagreb

Na žalost, i kod nas sve su češći slučajevi »neredovitih« obiteljskih stanja. Velik je broj osoba koje su postale žrtve odluke koju su morale pretrpjeti, ili pak nekih prilika koje više nisu bile u stanju kontrolirati. Ima onih koji su prihvatili živjeti i dalje sami, dok su drugi odlučili ponovno stvoriti novu obiteljsku jezgru. S moralnog stajališta, sva takva stanja ne mogu se staviti na istu razinu. Osim toga, mnogo je osoba koje su se morale suočiti s raspadom prvoga braka, zbog razloga koje samo Bog poznaje i može suditi. One koje su se odlučile živjeti s drugom osobom, ne mogu u potpunosti sudjelovati u sakramentalnom životu Crkve, kao što ne mogu niti osobe koje su se za njih odlučile, premda žele i mogu živjeti kao pravi i dobri kršćani.

Crkva, premda i dalje poštuje te osobe, ne može ne osuditi rastavu braka jer je protiv evanđeoskog ideala. Ne može, isto tako, priznati sakramentalnu valjanost drugom braku, niti može prihvatiti život u nevjenčanoj zajednici jer ona jasno ne jamči ono jedinstveno i nerazrješivo zajedništvo koje je temeljno za bračnu ljubav. I zato, među ostalim, Vaša prijateljica - jer živi u takvoj vezi - ne može biti krsna kuma Vašem djetetu.

Prema izvornoj predaji Crkve, krsni kum nije tek jednostavni svjedok (da je krštenja bilo). Naime, kako je praksa prve Crkve bila krštenje odraslih, onda su i propisi koji su se ticali uvođenja u kršćanstvo za kuma zahtijevali da bude delegat mjesne kršćanske zajednice i da ga kao pravoga vjernika potvrdi i prezbiter, a njegova je zadaća bila pratiti katekumena i pomagati mu u spoznavanju i življenju evanđelja u pojedinačnom i društvenom životu, te mu svjedočiti i pomagati u rastu krsnoga života u vjeri. To se od kuma ili kumova traži i danas, u obredu krštenja djeteta. No, kod izbora kumova, roditelji danas o takvoj slici ponekad ne vode računa. Kumovi, ipak, moraju dati primjer kršćanskoga života. Ne kažemo da bi morali biti »anđeli«, ali trebaju biti osobe koje svjedoče važnost Boga i evanđelja u svojim životima, koje očituju svoju prisutnost u Crkvi i koji, nezavisno o svom privatnom odnosu prema Bogu, i u očima sviju žive dosljedno sa zahtjevima potpunoga crkvenog zajedništva.

Riječ je o poštivanju istine sakramenta i dostojanstva kumova koji ne smiju biti stavljeni »u poziciju« da na tom svečanom činu izgovaraju riječi koje nisu istinite. Naime, kum treba provoditi »život u skladu s vjerom i preuzetom službom« (Zakonik kanonskog prava, kan. 874). Sada pak osobe koje žive u nevjenčanoj vezi, kao i vjenčani civilno ili pak rastavljeni i ponovno vjenčani, nezavisno od bilo kakvog osobnog suda, žive u stanju koje objektivno proturječi kršćanskom idealu i zato ne bi - kao kumovi - bili u stanju dati puninu istine »preuzetoj službi«. Izvan sumnje je da među tim osobama ima puno onih koje na drugi način provode kršćanski život. No, zbog naravi samih sakramenata, koji su pozvani vidljivo očitovati idealni naum kršćanskoga života, kumovi se moraju birati u dosljednosti s evanđeoskim idealom. Ne želimo zaboraviti spomenuti niti »drugu stranu«: biti vjenčan u Crkvi i živjeti u »katoličkom braku« nije dovoljno da netko bude kum na krštenju!

Suprotno uobičajenoj praksi, norme za krštenje predviđaju kuma ili kumu, neovisno o spolu krštenika. U praksi se može dogoditi i slučaj da župnik, kako bi izbjegao sukobe i »mučnine« povezane s njima, dopusti uz prikladnoga kuma ili kumu staviti i drugu osobu koja nije u potpunosti prikladna za preuzimanje te službe, no to ostaje nezgodno jer unosi zabunu među vjernike. Naime, oni u tom slučaju ne znaju da je u tom slučaju jedna osoba kum, a druga samo jednostavni svjedok, kao što je slučaj kojega predviđaju norme za nekatolika koji može biti samo »svjedok krštenja« (kan. 872, par. 2).

Možda je dobro u ovoj prigodi, na Vašem slučaju, podsjetiti još jednom sve da je Vaš župnik postupio pravno ispravno, onako kako predviđaju propisi crkvenoga prava. Naime, kum (ili kumovi) bi prema njemu morao zajedno s roditeljima pomagati i nastojati da krštenik provodi kršćanski život u skladu sa sakramentom krsta i da vjerno izvršava obveze povezane s krštenjem. Osim toga, kum mora biti prikladan i imati nakanu vršiti tu službu. Jednako tako, mora imati navršenih 16 godina »osim ako dijecezanski biskup odredi drugu dob ili ako župnik ili krstitelj smatraju da zbog opravdanog razloga treba da se dopusti iznimka« (kan. 874, par. 2), »da je katolik, potvrđen i već pričešćen i da provodi život u skladu s vjerom i preuzetom službom« (par. 3), te da »nije udaren nikakvom zakonito izrečenom ili proglašenom kanonskom kaznom« (par. 4), te da »nije otac ili majka krštenika« (par. 5). Vjerujemo da među svojim prijateljima imate puno onih koji zadovoljavaju te uvjete i da ćete ipak radosno proslaviti sakrament krštenja.

Preuzeto s dozvolom Izdavača s web stranice Glasa Koncila, iz rubrike "Pitali ste…"