Žao mi je jer razlog zbog kojeg vam pišem nije lijep. Ja sam samohrana majka i imam 19-mjesečnu kćerkicu. Ona je odlična, mirna je i vesela. Ne plače i ne viče. Trudim se biti što bolja kršćanka i idem redovito na misu. Ali jutros, na misi, bilo je užasno. Moj prijatelj, veliki kršćanin, naučio je moju kćerkicu dati »mir« drugima. Danas, na nedjeljnoj misi, svećenik je spomenuo mir i moja se kćerkica odvojila od mene i otišla dati mir jednoj starijoj gospođi. Govorila je »mir, mir, mir« i pružila ruku. Gospođa joj je uzvratila, a na to je svećenik ljutito prekinuo propovijed i rekao: »Uzmite to dijete k sebi, uvodi nemir u crkvu.« Uzela sam je i izašla van i počela plakati.

Ne pišem ovo jer želim da objavite. Želim da date nekom pravom iskonskom katoličkom svećeniku, te da on prenese poruku od mene Bogu. Poruku da ne mogu ići na nedjeljnu misu i da to nije moja krivica ili nemar. Kada mi kćerkica poraste, dolazit ću opet, sama. Ne mogu je ostaviti bez nadzora i ići na misu. Nemam izbora.

Čitateljica

Oprostit ćete nam, molimo Vas, što ipak objavljujemo Vaše pismo. Osjećamo da je to potrebno, kako zbog Vas i Vašega mira, tako i zbog drugih vjernika koji bi možda mogli doživjeti slične neprilike u crkvi, za vrijeme nedjeljnih i drugih misa.

Prosuđujemo da problem nije u Vama, pa ni u Vašem djetetu, već u nespretnosti i nervozi spomenutog svećenika. I on je, poput svih vjernika, svjestan da crkva nije muzej pun neživih izložaka, već zajednica živih ljudi, živih vjernika. Tako i onih malenih, koji možda i jesu ponekad bučniji, ali su dio zajednice. Kako bi izgledale župne zajednice bez njihove »buke«, bez njihova sudjelovanja na misama, onako kako ga oni mogu ostvariti? Zar bez njih zajednica ne bi bila krnja, manjkava? I, kada bi se djecu isključivalo iz svih pothvata za koje još nemaju ni psihičkih ni fizičkih dostatnih predispozicija, kako bi ona odrastala u vjeri, navikavala se na bogoslužni prostor, prihvaćala i zavoljela misu kao dio svojega vjerničkoga života?

Preporučujemo Vam stoga da oprostite svećeniku u svojoj župi na tome što Vas je njegova gesta povrijedila. Nastavite ići na misu. Ne sami, nego sa kćerkicom. Jer, i ona se osjeća uključenom. I za nju je zajednica župe, kao i za Vas, bogatstvo. I Vas dvije obje, svaka na svoj način, obogaćujete župu, dajete svoj doprinos duhovnome rastu svoje zajednice. Nemojte zbog jedne nesmotrene rečenice uskratiti rast u vjeri, ni sebi ni svojoj kćerkici. Bog će blagosloviti Vaš napor i Vaš trud oko njezina odrastanja.

Preuzeto s dozvolom Izdavača s web stranice Glasa Koncila, iz rubrike "Pitali ste…"