Nikad kraja čudnim istraživanjima, ali i mišljenjima stručnjaka (ili znanstvenika?) o raznim društvenim pojavnostima novoga hrvatskog društva. Riječ je o istraživanju "Media metra" o – kako su pisali mediji – "bračnim odnosima i ljubavničkim vezama" u Hrvatskoj. Iz podataka toga istraživanja, na prvi se pogled čini da rezultati ne odražavaju stvarnost, već da su više plod ne baš poštenih namjera ili želja "ispitanika", ili pak njihove vlastite hvalisavosti. Prema tom istraživanju čak je 40,4% Hrvata prevarilo "svoju partnericu", dok su Hrvatice svoje partnere varale u 18,6% slučajeva.

Ako po strani ostavimo te "rezultate", ono što pogađa daleko više jest tvrdnja javnosti poznate psihologinje (ako je to zaista medijima rekla) da su ti rezultati "više nego očekivani i odgovaraju svjetskim standardima" (kao da bi preljub bio nešto pozitivno, u čemu smo bar, eto, i mi "u svjetskom trendu"). Nadalje tvrdi da izvanbračna, preljubnička veza, "osobito ako trećoj osobi nije cilj razoriti brak, učvršćuje postojeće veze. Onaj koji vara, ima osjećaj krivnje zbog čega je prema zakonitom partneru mnogo pristojniji i bolji". Zanima me što mislite o ovome, po meni, izuzetno pojednostavljenom i pogrešnom mišljenju "stručnjakinje".

Čitatelj, Zagreb

Već nam zdravi razum kaže da ovako ispostavljen "račun" stručnjakinje – psihologinje – ipak nije niti moguć, niti točan, niti moralno prihvatljiv. Kad bismo za primjer uzeli, banalnije rečeno, ugovore između dva poduzeća i zaključili da poslovne odnose među njima "učvršćuje" ako jedno od poduzeća – potajno i nepravedno – s nekim trećim poduzećem vara i vodi tajne poslove, nitko razuman ne bi zaključio da takva "tajna veza" učvršćuje onu već postojeću jer bi poduzeće koje vara imalo osjećaj krivnje pa bi – zamislite apsurda – bilo prema prvome poslovnom partneru "mnogo pristojnije i bolje". Tim se više treba čuditi naprečac donesenom i pogrešnome sudu stručnjakinje.

Brak, to jest sakrament ženidbe, nije samo ljudska ustanova, unatoč brojnim promjenama kojima je mogla biti podvrgnuta kroz vjekove, u raznim kulturama i podnebljima, društvenom ustroju ili duhovnim stavovima, sve do onih najsuvremenijih i "trendovskih". Tu intimnu zajednicu života i ljubavi između žene i muškarca utemeljio je Bog Stvoritelj i za nju se "pobrinuo" i vlastitim zakonima. Ljubav između muškarca i žene slika je posvemašnje i neprolazne ljubavi kojom Bog ljubi čovjeka. No, nažalost, svaki čovjek ima iskustvo zla, oko sebe i u sebi. To se iskustvo osjeća i u odnosima između muškaraca i žena. Njihovo sjedinjenje uvijek je ugrožavano neslogom, težnjom za gospodarenjem, nevjerom, ljubomorom i sukobima, a to sve može dovesti do mržnje, pa i raskida bračnoga veza. No, vjera nas uči da taj nered ne proizlazi iz naravi muškarca i žene, niti iz same naravi njihova odnosa, već iz grijeha.

U svakoj valjanoj ženidbi zna se da nastaje veza između bračnih drugova koja je po svojoj naravi trajna i isključiva: nitko "treći" (s kojim netko od supružnika vara drugoga i povređuje pravdu) ne može je "učvršćivati", bez obzira na to što kaže javnosti poznata stručnjakinja za gibanja ljudske psihe. Jer, bračna ljubav uključuje cjelinu u koju ulaze sve sastojnice osobe – i zov tijela i nagona, snaga osjećaja i strasti, težnja duha i volje; ona smjera duboko osobnom jedinstvu koje, nadilazeći sjedinjenje u jednom tijelu, vodi do punog jedinstva srca i duše. Ta ljubav traži nerazrješivost i vjernost, i isključuje svaku nevjeru. "Bračna ljubav po samoj svojoj naravi traži od supružnika nepovredivu vjernost", uči nas i naš vjerski nauk (KKC 1646). Ponekad nam se može činiti teško – pa čak i nemoguće – za cijeli se život vezati za jedno ljudsko biće. Jer, čovjek je i u svojoj spolnosti kulturno biće: on ima povijest, on jest i on stvara povijest. (Zato sociologija spolnosti proučava ideje i izraze spolnosti u njihovoj međuzavisnosti s ekonomskim, kulturnim, društvenim i političkim strukturama života i s cjelovitim nazorom na svijet koji prevladava u određeno doba.)

Kršćanska moralna teologija, pak, u svako doba kada govori o spolnoj etici ne može apstrahirati od ljubavi i od istine da je Bog ljubav i da je čovjek stvoren na Božju sliku. Ljubav prema Bogu i bližnjemu osvjetljuje nam i domenu spolnosti; ali i spolnost nam otvara pristup boljem razumijevanju ljubavi. Po Božjem naumu, spolne energije trebaju se formirati, biti nošene i uzdizane ne samo "erosom", nego i "filijom" (prijateljstvom) kao i "agapom", tj. ljubavlju koja dolazi od Boga kao dar i koja ljude osposobljuje da sebe shvate kao dar, pa da tu viziju i ostvaruju u uzajamnom samodarivanju.

Moć grijeha – a preljub je teški grijeh – ugrožava tu integraciju, i neće dopustiti da se ona ostvari ako se osoba nije čvrsto i jasno opredijelila za čestitost i upotpunjenje ljudske naravi s božanskom. "Takva ljubav - koja udružuje ljudsko i božansko - vodi supružnike k slobodnom uzajamnom darivanju samih sebe, popraćenom osjećajima i znakovima nježnosti, te prožima cjelokupni njihov život, a usavršava se i raste upravo ponavljanjem. I stoga uvelike nadvisuje puku erotsku atraktivnost, koja – njegovana egoistično – brzo i jadno iščezava" (GS 49).

"Spolno potrošaštvo" i preljub, po kojemu je partner (bračni ili izvanbračni) jednostavno prilika za spolno zadovoljenje, jednostavno ne prepoznaje da je ljubav srž stvari. Za preljubnike ljudi (osobito žene) postoje jedino poradi njega i njegove zabave. A po Bibliji, čovjek biva čovjek ako postoji za drugoga. Postojati za drugoga pretpostavlja priznanje njegove povijesti, njegovih planova i osjećaja, a osobito njegove savjesti. To znači drugome dopuštati da doista bude ono što jest.

"Izvanbračno eksperimentiranje" na području spolnosti – osobito eksperimentiranje s drugima – gruba je neodgovornost i nepoštivanje drugoga. Cijela židovsko-kršćanska tradicija, a osobito Novi zavjet, preljub osuđuju kao jedan od najtežih grijeha. Ako je oboje sukrivaca u braku, onda je preljub teška nepravda prema dva braka. A grijeh preljuba čine oba partnera i onda kad jedan od njih nije u braku. Preljubom se sasvim izdaje istina spolnog čina. Preljub je laž prema sakramentu, prema ljubavi i prema smislu spolnoga sjedinjenja i u sebi je zlo, pa ne znamo na koji bi način mogao "učvršćivati" brak.

Preuzeto s dozvolom Izdavača s web stranice Glasa Koncila, iz rubrike "Pitali ste…"