Na seminaru za unutarnje ozdravljenje među ostalim smo čuli da su stanoviti načini iskazivanja spolnih nježnosti i u zakonitom braku odvratni i stoga grešni. Osobno nisam pobornica takvoga seksa, ali me ipak čudi da se to u Crkvi smatra tako grešnim i odvratnim. Zašto bi bračni par koji je povezan iskrenom cjelovitom ljubavlju i otvoren daru plodnosti morao i u trenucima iskrenog zanosa stalno misliti na granice preko kojih ne bi smio prijeći?

M. Z.

Suvremeni crkveni mislioci i zajedno s njima razboriti ispovjednici redovito ne ulaze u podrobna istraživanja što je u bračnim nježnostima dopušteno a što nije. Dokle god je riječ, kako i sami rekoste, o iskrenoj, cjelovitoj ljubavi s bespridržajnim uzajamnim darivanjem i duše i tijela, koje je također načelno otvoreno plodnosti, redovito neće biti grijeha.

No, i takvi bračni drugovi znaju da njihova ljubav, kao ni oni osobno, nije apsolutno savršena. Imaju stoga razloga paziti da se u izrazima nježnosti ne izgubi uzajamno poštovanje dostojanstva i dobroga ukusa, da jedno drugom nikad ne postanu samo sredstva za zadovoljavanje požude.

Sve što crkveni učitelji o tome govore, bez obzira na to koliko se tko od njih vještije i suvremenije izrazio, svodi se napokon na zahtjev za humanizaciju seksualnosti, da se ljudi vole na način dostojan čovjeka.

Preuzeto s dozvolom Izdavača s web stranice Glasa Koncila, iz rubrike "Pitali ste"

---