Ovime vas molim da mi pomognete u pravilnom postavljanju i tumačenju stvari oko ispovijedi i pričesti vjernika te o ovlaštenju ispovjednika svećenika.

Naime, ja sam bila na ispovjedi kod jednog svećenika, i to prije Božića, i doživjela sam stanovite neugodnosti i jednu vrstu šoka zbog načina ispovijedanja i zbog njegove odluke kojom mi je zabranio da se pričestim.

U čemu je osnovni problem?

Ja sam majka dvoje djece i imam 50 godina, a u svojem životu, odmah nakon drugog djeteta, imala sam pobačaj. Taj svoj grijeh sam ispovjedila već ranije, izvršila pokoru i unatoč svojem osjećaju odgovornosti našla duševni i vjerski mir.

No, neće biti tako, kad sam došla na ispovijed kod tog svećenika, on se vrlo nemušto i nevješto okomio na to, iako sam mu ja rekla da sam to ispovjedila, ni nakon sat vremena raspravljanja i mog obrazloženja i izražavanja kajanja, sve to nije uzeo u obzir, uz napomenu da ja to moram posebno okajati i da moram doći k njemu, i da mi do daljnjega zabranjuje pričest. Ne mogu vam reći kako sam se neugodno i bijedno osjećala u to vrijeme božićnih blagdana, nisam mogla shvatiti da su mi raniji ispovjednici dali oproštenje i dopustili pričest i da sam, iako svjesna grijeha, osjećala radost Božića i radost svoje vjere koja traži i odgovornost i pruža opraštanje.

Nakon ovakvog doživljaja u meni se samo jednim dijelom poljuljala vjera prije svega u ispravnost ispovijedanja odnosno u kriterijima praštanja i oprosta, jer mi nije jasno kako to da me jedan ispovjednik hoće ispovjediti, a drugi traži posebno okajanje i zabranjuje pričest.

Zbunjena vjernica

U ovom slučaju niste pravilno postupili ni vi ni dotični ispovjednik. Ako ste grijeh jednom ispovjedili, u ispovijedi ga priznali i za njega se pokajali te dobili valjano odrješenje, niste ga trebali ponovno ispovijedati.

Znamo da se više puta dogodi da žene i nakon više godina osjećaju grižnju savjesti zbog izvršenog pobačaja pa za umirenje te savjesti to u ispovijedi ponavljaju. Nije naodmet kajati se i glede već ispovjeđenih i oproštenih grijeha, ali ne valja živjeti u bojazni da oni nisu oprošteni. To bi, naime, značilo sumnjati u Božje milosrđe te u učinkovitost pravoga pokajanja i valjanoga odrješenja u sakramentu pokore. Bolje je, dakle, s takvim davno ispovjeđenim i odriješenim grijesima ne uznemirivati ispovjednika, osobito kad je riječ o svećeniku kod kojega se prije niste ispovijedali te on može odmah ne razabrati da li to spominjete zato što vas uspomena na grijeh još uvijek peče ili ponavljate zato što prvi put možda niste bili jasni, odnosno sasvim iskreni, pa je doista pitanje jeste li dobili valjano odrješenje. Preporučujemo vam, dakle, da već ispovjeđene grijehe na ispovijedi ne ponavljate kako ne biste zbunili svećenika koji još nema uvida u vaše duhovno stanje.

Što se pak njega tiče, šteta je što se je dao iznenaditi. Iskusniji ispovjednik u takvim prilikama pretpostavlja mogućnost spomenute zabune pa je najprije nastoji s pokornikom raščistiti. U ovom je slučaju vjerojatno došlo do izražaja mladost ili nedovoljno iskustvo zajedno s velikom revnošću. Ispovjednik koji doista ozbiljno shvaća svoju službu, ima razloga strepiti da ne postupi površno, da pokornika ne ostavi u lakoumnom shvaćanju kako taj grijeh i nije nešto posebno kad se može tako lako oprostiti.

Što se pak tiče ispovjednikova zahtjeva da mu ponovno dođete kako bi vas odriješio i da vam dotle zabranjuje pričest, u izravnoj je vezi s kanonom 1398. Zakonika kanonskoga prava koji glasi: »Tko nešto poduzme radi pobačaja upada, ako dođe do učinka, u izopćenje unaprijed izrečeno.« Pobačaj, dakle, spada među grijehe za koje crkveni zakon određuje kaznu izopćenja, i to tako da se ne čeka presuda odgovarajuće crkvene vlasti nego je presuda unaprijed izrečena te joj podliježe svaki koji takvo djelo počini.

Izopćenje, latinski excommunicatio, u prvom redu znači gubitak prava na pričest (latinski se pričest upravo kaže communio). Ta riječ znači i zajedništvo. Na pričest imaju redovito pravo svi koji su u crkvenom zajedništvu. Ukratko, čim vjernik izvrši pobačaj ili na bilo koji način sudjeluje u njegovu pripremanju i izvršenju, ako do pobačaja doista dođe, dužan je sam na sebe primijeniti dotičnu kaznu. Svećenik ne može dati valjano odrješenje dok se vjernik nalazi pod tom kaznom. Treba ju, dakle, najprije otpustiti.

Kazna je po zakonu pridržana ordinariju, biskupu, odnosno nadbiskupu dotične biskupije. Ali sam biskup unaprijed podjeljuje ovlast otpuštanja te kazne mnogim svećenicima: kanonicima, prebendarima, dekanima, ispovjednicima u poznatim prošteništima te u katedrali, upraviteljima župa na području njihovih župa, ravnateljima crkava i još nekima. Također tu ovlast redovito imaju svi svećenici u adventsko, božićno, korizmeno i vazmeno vrijeme te u svakoj župi kad se ondje održavaju misije, proštenja, klečanja, duhovne obnove i druga okupljanja s velikim brojem vjernika.

Kad ste taj grijeh prvi put u ispovijedi priznali, dotični je ispovjednik očito imao od biskupa ovlast otpustiti kaznu i od grijeha odrješiti pa se je tom ovlašću i poslužio. Ovaj svećenik, kojega ste nehotice zbunili i koji se je dao zbuniti, vjerojatno je smatrao da takve ovlasti u toj prilici nema. No, mogao vas je primjerice uputiti da ovlast ima župnik dotične župe pa da se pođete njemu ispovjediti, odnosno da se pođete ispovjediti u katedralu gdje svi ispovjednici redovito tu ovlast imaju.

No, kad se tako već dogodilo, ne valja se na ispovjednika ljutiti ni prkosno se ponašati. On je sigurno djelovao zabrinut za vaše dobro i htio vas je potresti i potaknuti na odgovorniji odnos prema začetom životu. Nemate mu zapravo što zamjeriti.

Preuzeto s dozvolom Izdavača s web stranice Glasa Koncila, iz rubrike "Pitali ste…"