Svjedočanstvo jedne žene

Ovih dana često slušam u medijima o temi nasilja nad ženama. Bolno je slušati sve te patnje i nevolje mnogih žena kroz koje prolaze neznajući kako si pomoći i kamo krenuti. Da li trpjeti i šutjeti ili tražiti pomoć, neznajuć zapravo od koga. Mnogo je strahova svih vrsta u tim jadnim ženama. Razumijem ih jako dobro jer sam i sama bila takva žrtva.
   
U braku sam 33 godine. Prve batine dobila sam kao zaručnica. Mnogo sam godina živjela u paklu. Bilo je jako teških i pogubnih trenutaka za mene i djecu. Toga se ne želim više prisjećati. Da nije bilo lako dosta govori podatak da sam više puta završila u bolnici. Bilo je toliko teško da više nisam željela živjeti. Nisam više vidjela smisao života. Bila sam bespomoćna. Nitko mi nije mogao pomoći. Ni pokušaj samoubojstva mi nije uspio. Spasili su me u bolnici.

Jednom je ipak krenulo. U mojoj se župi počelo nešto događati. Meni je iskazano povjerenje i ja sam se priključila. Nije bio odbačen ni moj muž. Nitko nas nije prozivao zbog naših problema. Osvjedočila sam se da je Crkva mjesto i sredina u kojoj se osjećam sve bolje i bolje. Spomenula sam se svojih molitava iz mladosti i počela sam se sa sve većom čežnjom i žarom srca obraćati Bogu. Jednog sam mu dana za vrijeme duhovne obnove (Kursiljo) otvorila potpuno srce i predala mu sve boli, sve što se nalazilo u mojoj duši kao i sve boli mog ranjenog tijela. Bog je odgovorio snažnim darom ljubavi. U trenu sam spoznala kako je neizmjerno velika Njegova ljubav za mog muža i kako On, Bog, daje meni snagu da i ja novom velikom nježnošću zavolim svog muža. Osjetila sam da ga mogu milovati na rukama kao najnježniju ranjenu ptičicu. Bila sam silno utješena i ohrabrena. Bila je to snažna utjeha, nimalo slična utjehama mojih psihijatara.

Spoznala sam da moj Bog nije neki daleki Bog koji stanuje daleko na nebu, od koga bi trebala osjećati strah prije ponovnog dolaska. On je Bog koji je ovdje, svugdje i uvijek. Shvatila sam da je On istinska realnost pred kojom zlo ustupa. Sve sam mu se više predavala i sve sam više vapila tražeći ga. Povjeravala sam mu svoje srce. On me je liječio polako, nekad gotovo neprimjetno a nekad očigledno,  snažno. Polako sam se mijenjala. Umjesto boli, tuge, skrivanja i straha moje srce je ispunjavala milina, blagost i jakost što je utjecalo na atmosferu cijele moje obitelji. Ja nisam imala više straha pred udarcima a s druge strane nije više bilo snage za udarce. Nekada nisam smjela ni po danu na svetu misu a sada mogu ostati do kasno navečer na molitvi. Ako sam koji puta nakon naporna dana htjela izostati od molitve u zajednici, muž bi me poticao i odvezao. Život nam je sada sve ljepši i ljepši. Ljubav, koja je prije još jedva tinjala u mom braku, sada plamti vatrom koju je sam Duh Sveti zapalio i obnovio u nama.

Sada sam jako sretna. Sretna su i naša odrasla djeca. I njima jako puno znači svjedočanstvo ove velike promjene. U mojoj široj obitelji sada vlada mir i ljubav. Nikada neću moći Bogu, koji je gospodar svakog života, dovoljno zahvaliti. Jedino što mu mogu dati kao žrtvu i zahvalu je moje srce i to sam spremna činiti svjedočeći na ovaj ili druge načine, pogotovo kroz evangelizacijsku zajednicu koja djeluje u župi. Spremna sam na sve što god Gospodin stavi na put moga života. Ponekad zlo još pokuša pronaći u nama slabosti preko alkohola jer smo daleko do savršenosti. Milost u kojoj živim i u kojoj me crkvena zajednica stalno podržava, uvijek je moj štit i moja snaga koja me opet ponovno podiže ako sam u nevolji.
Željela bih da do srca svake žrtve, čije je srce ispunjeno bolom, možda čak i mržnjom, dođe Božje svjetlo i ljubav po kojem bi mogla doživjeti obraćenje i uskrsnuće na novi život.

28.11.2002. (M. I)