Obiteljski centar Varaždinske biskupije

Trg bana Jelačića 8
42000 Varaždin
Tel: 042/201 116
Fax: 042/201 117
E-mail: obitelj@biskupija-varazdinska.hr
E-mail: obiteljski.centar@vz.t-com.hr
Bračno savjetovalište Varaždinske biskupije

Zagrebačka 3
42000 Varaždin
Tel: 042/314 165
E-mail: bracno-savjetovaliste@biskupija-varazdinska.hr

Što to nude ženske udruge

Nadežda Mandeljštam na sebi vlastit način opisala je razgovor Staljina i Pasternaka. Diktator je htio malo obične slave o kojoj će se govoriti među intelektualcima; sam je nazvao Pasternaka nakon njegovih molba za razgovor o Mandeljštamovoj sudbini. Pasternak ga je zamolio za susret, na pitanje o čemu bi poslije telefonskog poziva razgovarali, Pasternak je odgovorio - o životu i smrti, Staljin je prekinuo liniju. Sva naknadna nazivanja uspjela su Pasternaka dovesti tek do tajnika. Mandeljštam je umro u logoru, i nije više trebalo postavljati pitanja o životu i smrti. Takve se teme jave vjerojatno kod političara (ako se uopće javljaju kod diktatora), najčešće pri vlastitoj bolesti i umiranju. Prije toga su, nažalost, često sami sebi svrha i razlog postojanja.

Žene - pretvorene u industriju mesa

Slično se ponašaju i čelnici nevladinih udruga, a koliko je vidljivo na internetu, ima ih oko 20.000 u Hrvatskoj, financiranih iz inozemstva, ali i od Hrvatske vlade. Od dvadesetak tisuća, navodno je oko 8000 ženskih udruga. Ne treba zaboraviti da su rijetke udruge humanitarnog karaktera, i nisu brojne, ali opravdavaju svoje postojanje. U udrugama isključivo feminističke provenijencije, imena voditeljica znamo već 20, 30 i više godina. Sve udruge dobivaju novac, od udruga za zaštitu životinja, do udruga s banalnim svrhama kao što je zaštita od muževa, napada na poslu, slobodnog mišljenja. Udruge naglašavaju ljudska prava, premda tamo gdje se najviše govori o ljudskim pravima, najmanje ih ima. Novinski naslovi nas prisiljavaju da budemo sudionici tih velikih strahota, poput naslova da je na poslu uznemirena ili silovana svaka treća žena i svaki deseti muškarac. Žene se mogu javiti određenim udrugama ako im muž uskraćuje novac za obiteljske potrebe, ako ih prijatelji zadirkuju, premda ostaje pitanje što je to zadirkivanje. Istinita priča o strašnoj tragediji kada je bolesno ljubomorni muž ubio suprugu i njene dvije prijateljice, prije nekoliko mjeseci, imala je i dodatnu okolnost - navedeno je da se žena obraćala određenim ženskim udrugama. Što su te udruge uradile, ostaje nepoznato, ali nesreća nije spriječena. Zanimljivo je da su iste feministkinje, sada samo u starijoj dobi, svojedobno vrištale kako svatko ima pravo na pobačaj. Međutim, ne smeta im što su žene doslovno pretvorene u industriju mesa na svim razinama, od maloljetnih lolita, polugolih tv-zvjezdica, misica kojima rijetko u žiriju sjede njihovi vršnjaci... To njih ne zabrinjava, čak ni onda kada imaju djecu.

Je li možda netko iz tih udruga, osim sindikalista, prosvjedovao što žene »Sljemena« sjede i leže na betonu na Markovu trgu? Možda oni to shvaćaju kao ispunjenje želje za ravnopravnošću spolova. Ravnopravnost spolova u Hrvatskoj najčešće se svodi na gubitak prava na različitost. Jesu li žene ravnopravne ako nose teške terete u prodavaonicama, kavanama, ako nisu plaćene ili ako žele karijeru koju imaju i njihovi muževi. Što onda sa ženama koje žele biti kućanice, premda treba pozdraviti snagu onih koji uz obitelj ostvare i karijeru. Iako će mnoge kućanice reći da su ispunjene karijerama svoje djece, pa i svojih supruga. Što je sa spremačicama, koje su potrebne ženama s karijerama - jesu li one ravnopravne po principu feminističkog razmišljanja? Ili žene sa zavoda za zapošljavanje? Tisuću pitanja bi se moglo postaviti najvećem broju udruga s velikim novcem, i članicama koje dižu svoj glas protiv, najčešće kad je u pitanju očuvanje obitelji i crkveno naučavanje o dobrobiti čovjeka. Ako netko želi vidjeti promjenu stavova, koje gotovo i nema, neka usporedi tekstove istih autorica prije 20-30 godina s tekstovima feminističkog časopisa ženske infoteke »Kruh i ruže«. Sve zapravo vodi tome da žene treba svesti u geto, kako bi u ime ravnopravnosti spolova ratovale protiv muškaraca.

Izokrenute vrijednosti frustriraju cijelo društvo

Nitko nije podigao glas na manipulaciju i degradaciju žena RTL-ovom emisijom »Mijenjam ženu«. Zajednička jadikovka žena koje su valjda bile zaslijepljene petominutnom slavom i novcem, osvanula je ovih dana u »24 sata«. Žene se žale da su potpisale doslovno kriminalne uvjete emisije, a televizija im nije dala niti kopije ugovora, što one nisu ni tražile. U dijelu ugovora se navodi da bilo koje osobe, posebno voditelji projekta, mogu objaviti, iznijeti privatne, intimne, klevetničke, omalovažavajuće činjenice o natjecateljima, članovima njihovih obitelji. Istodobno sve što privatno govore, može biti izvrgnuto javnom ruglu, poniženju ili osudi. RTL ima pravo to montirati kako želi, i iskoristiti u svoje svrhe. Ni tu se nisu javile ženske udruge, a izjavu je dao samo Žarko Puhovski, predsjednik HHO-a. Urednica njemačke emisije »Mijenjam ženu«, koju sada emitira RTL u hrvatskoj verziji, zgranuta je hrvatskim uvjetima koji se potpuno razlikuju od njemačkih. Je li zaista netko mogao pomoći ženama koje su srljale u emisiju ne uzevši ni kopiju ugovora, možda i pod utjecajem niza emisija, filmova o promiskuitetnom životu slavnih, u kojoj su same željele sudjelovati a završile su kao roblje. Feminističke udruge ističu se u podržavanju prava na pobačaj. Nedavno objavljeni brojčani podaci, prema kojima se navodno broj pobačaja smanjuje, zapravo je krinka za crno tržište, industriju ubijanja i novca, u čemu žene i svjesno sudjeluju. Na crno tržište udruge se ne bune. Bitno im je smanjiti cijenu pobačaja, a najmanje se govori o edukaciji. Pritom nije riječ o PTSP-u, kada netko u stanju bolesti raznese ruku ili mozak, nego o zdravim ženama, barem fizički, koje ubijaju dio sebe. Ako se pobačaj dogodi iz neukosti i naivnosti, žene koje su normalne, godinama poslije će šutjeti i patiti. Ali navoditi na pobačaj, pomagati pri tome, nositi svoju ili tuđu smrt kao odličje na reveru, cinizam je koji prikriva užas.

Ono što udruge u Hrvatskoj, ali i u inozemstvu, prozivaju najčešće je tobožnji crkveni stav da žene nisu ravnopravne. Bilo je i tih vremena kad su žene proglašavane vješticama, i izopćivane, ali govoriti o ovom vremenu, kao nazadnom, u kojem žene imaju svoje mjesto i u kojem se itekako spaja vjera sa znanjem, potpuni je promašaj. Ako je netko stavio ženu na pijedestal, onda je to uradio sljedbenik i svojih prethodnika, papa Ivan Pavao II. Ali ta ista Crkva, koju neopravdano prozivaju, nije izopćila već promaknula Katarinu Sijensku, koja je oštro i proročki prozivala svećenike, ali i pape, i pisala im pisma koja su uvažavali. Sa sličnim štovanjem odnosili su se i prema sv. Klari, o čijem su životu ispričane mnoge legende, a bila je sljedbenica Krista, ali i sv. Franje Asiškoga, kao i Ozana Kotorska, koju nitko nije pitao koje je vjere, ili Edith Stein koja je nestala u njemačkom logoru...

Što nam zauzvrat nude dobro financirane ženske udruge - možda predstavu Eve Ensler s »Vagininim monolozima«, koja je u Hrvatskoj uzdignuta do kultne predstave ili kolumne žena u tjednicima, za koje književni teoretičari tvrde da su uništile tzv. žensko pismo (koje još opstoji kao zakašnjela pojava), svojom vulgarnošću i prizemnošću. Teško je biti ženski Miller, koji je uz »Rakovu obratnicu« napisao niz značajnih djela, među kojima i »Kolos iz Maroussija«. Zahvaljujući novcu i inozemnim vezama, mi ćemo, nažalost, ipak bolje znati Evu Ensler, i slične, nego niz hrvatskih spisateljica poput Lade Kaštelan, Helene Peričić i niz drugih.

A što reći o odnosu udruga prema obiteljima sa sedmero-osmero djece, koje su u našem društvu često žigosane. Izokrenute vrijednosti frustriraju cijelo društvo, čemu pripomažu mediji u kojima najčešće predstavnici udruga samosvjesno umalo ponavljaju: Udruga, to sam ja! Koliko je žena bila cijenjena u renesansno doba dokazuje i Duknovićeva »Bogorodica« koja se, jer je cijenjena i na svjetskom tržištu zahvaljujući Ministarstvu kulture i gradu Trogiru, vraća u Trogir. Sam izgled dočarava i vrhunsko djelo, ali i duhovnost, vlastitu najvećim talentima, koja očito nije izumrla do danas.

Аurđica Lieb, Glas Koncila, broj 19 (1611), 8.5.2005.