Prije nekoliko godina nazvala me jedna majka i kroz plač mi govorila na telefon: »Zar sam doista ja kriva za životni neuspjeh svoje kćerke?... Napustila je posao. Kreće se u sumnjivom društvu. Pije. Uzima drogu. Po čitave je noći nema kod kuće. Nije se udala. Bila je odlična učenica i studentica... Rekla mi je da sam to ja od nje učinila, da nikad nismo našle zajednički jezik ... da se dosta pretvarala, a sada hoće sve to nadoknaditi... Doktore, ja ću se ubiti, ja ću se maknuti... ostavit ću i nju i muža... Htjela sam im dobro, a sada im smetam... Odgajala sam je da bude sretna, a sada se uništava i meni nanosi sramotu...«.
          
Rekao sam joj da dođe zajedno s kćerkom do mene. Pojavile su se nakon par dana. Sjedile su preda mnom. Majka (45 godina) je plakala, a kćerka (24 godina) pušila i između ostalog rekla: »Nije mi dala disati... Stalno je išla za mnom. Dočekivala me pred školom da mi se što ne dogodi. Ponizila me pred kolegicama ponašajući se prema meni kao prema maloj djevojčici. Kad sam počela zarađivati, htjela sam se odseliti, ali mi nije dala. I sad me ne pušta od sebe. Sad ima što je od mene učinila. Dosta mi je nje i oca. Nijedan moj mladić nije joj bio po volji. Uništila mi je život. Sad ću uživati pa makar se i uništila. Svejedno mi je. Recite joj da me pusti na miru, da se prestane brinuti o meni, pa ću se i ja smiriti«.

Bilo je to dosta davno, ali se još uvijek sjećam njihovih lica: zabrinute majke i bjesne kćerke. Obje imaju pravo. Prva da bude zabrinuta, a druga da bude bijesna. Ali su i jedna i druga zakasnile. Davno su prije trebale sjesti i jedna drugoj izgovoriti kako svoju zabrinutost tako i svoj bijes. A još bi bilo bolje, da je uz njih sjeo i otac. Sve što se u toj obitelji godinama događalo, bila je zabranjena tema, o kojoj se šutjelo, koju se potiskivalo, koju se nije htjelo uočiti, koju se skrivalo. Svi su čekali da im netko pomogne, da se samo po sebi to razriješi. Umjesto očekivanog smirivanja, rješenja problema i sretnog završetka, pojavila se droga, napuštanje posla, srdžba i bijes nesretne kćerke, s jedne strane, plač, vapaji za pomoć i suicidalne želje majke. S treće strane imamo oca, koji se znoji i muči da ih sve prehrani. Zar je to bračna i obiteljska sreća i mirna luka kao osnovna zaštita u tom nemirnom svijetu?

Brak i obitelj nisu samo ono što nam se u njima događa, nego prvenstveno ono što mi u njima radimo ili propuštamo učiniti. Čak i nije toliko važno što radimo, nego kako to radimo, s kakvim to stavovima, namjerama i željama u sebi to radimo. Naročito su majke sklone izabrati patnju uz nepromijenjeni status quo umjesto da se potrude i mijenjaju sebe i svoje stavove, odnose i ciljeve. Lakše je patiti i šutjeti nego mijenjati i razgovarati o sebi i svome majčinstvu! Počnimo već jednom svoje brakove i obitelji mijenjati, o njima jasno i glasno razgovarati kako unutar tako i izvan njih! Otvorimo Pandorinu obiteljsku i bračnu kutiju, pa ćemo lakše u njima i disati!

Dr. Pavao Brajša, Glas Koncila, broj 38 (1682), 17.9.2006.