Čovjekov je život proces. On polazi od trenutka začeća u utrobi majke, ide kroz djetinjstvo prema mladenaštvu, stupa u srednju životnu dob, te se spušta prema kraju sve dublje u starost. Pitamo li se, kad je čovjek čovjek, odgovor može biti jedino: u svakom trenutka toga procesa. Čovjek je potpun čovjek u trenutku začeća i potpun je u trenutku smrti. Dok se sve oko njega i u njemu mijenja, on ostaje nepromjenjiv, isti, stalan. Njega ne može promijeniti vrijeme, čovjek, nikakav proces kemije ili fizike, nikakav zahvat znanosti, stroja, pedagogije ili bilo kakvih stvarnosti. Kroz sve promjene on ostaje nepromjenjiv. On je isti u trenutku začeća, kad se ne vide nikakvi obrisi tjelesnih oblika, isti kad se dozna da je u utrobi majke, isti i kad se rodi i zaplače, kao i onda kad prohoda, progovori, pođe u školu, završi fakultet, stupi u život, brak, radi, vrši razne dužnosti pa onda stupi u mirovinu, u starost i ode sa svijeta. Isti čovjek, kojeg nitko ne može promijeniti, koji nosi svoj život ovom zemljom.
Sve promjenjivo na čovjeku možemo liječiti prema životnoj dobi, zavisno kada se javljaju bolesti. No, čovjeka, ono nepromjenjivo na njemu, možemo liječiti samo jednim: povjerenjem i ljubavlju. Onaj nepromjenjivi i vječni čovjek jest Božji dah u čovjeku, u tijelu i u duši. Njega može uzdržati, sačuvati i izliječiti samo Bog. Zato ne postoje životne dobi u kojoj bi čovjek mogao biti religiozan ili nereligiozan. Od trenutka začeća on je ovisan o Bogu. U svakom trenu treba Božju prisutnost, sigurnost i zaštitu. I napokon, odlazeći s ovog svijeta, otiskujući se u vječnost, može to učiniti jedino s povjerenjem u Boga.
Budući da je prekid tog odnosa s Bogom grijeh, to znači da čovjek ne može postati bolji nikakvom ljudskom, promjenjivom silom. Nema životne dobi u kojoj bi čovjek bio bolji ili lošiji. U svakom trenu svoga života čovjek treba Boga, treba njegovu snagu da postane čovječniji, treba njegovu prisutnost da ostane vječan, treba njegova obećanja da bi se na njih oslonio.
Odgoj djeteta, mladića, djevojke sigurno će uspjeti ako se oslanja na to nepromjenjivo u čovjeku. Najveća zla i razaranja čovjeka nastat će tamo gdje je to nepromjenjivo ugroženo, gdje je to nepromjenjivo odijeljeno od Boga, dano na milost i nemilost ljudima.
Zato se odgoj osobnosti djeteta ne događa promjenjivim formama, nego nepromjenjivim osobnim središtem. Odgoj se ne događa opomenama, ni bilo kakvim metodama, nego zračenjem osobnosti oca i majke. Pravi odgoj počinje u ocu i majci, u njihovim promjenama, u njihovim stavovima prema Bogu, životu i u odnosu jednog prema drugome. Ne postoji u duhu dobar odgoj, postoje samo dobri i loši roditelji, ili odgajatelji. Dijete poput magnetofonske vrpce upija sve reakcije majke i oca. Ako je majka u trudnoći odana Bogu, ako je spremna čistiti se od grijeha i u molitvi dopuštati Bogu da siđe u njezin brak i obitelj, do njezinog djeteta, tada će dijete izrasti zdravo, sigurno, zaštićeno od Boga. Ono može biti bolesno tjelesno, ali ne i duhovno. Danas se sve snažnije uviđa da teške duhovne, a onda i duševne i tjelesne traume nastaju upravo u prvim mjesecima čovjekova života. Ako se tada dijete osjećalo ugroženim, njegov će životni smjer ići sasvim drugim putem i uzalud su sva naprezanja pedagogije i opomene roditelja. Ali, ako je dijete tada doživjelo blagost, nježnost, ljubav, prihvaćanje, zaštitu i molitvu, ono će ići sigurnim putem i neće trebati mnogo pedagogije da se dijete usmjeri na prave puteve.
Stoga je nužno znati da dijete nije plod roditelja nego Boga. Bog je udahnuo osobnost djetetu i to je ono neprolazno u njemu. Roditelji ne mogu popraviti ono što je Bog učinio, ali mogu pomoći da se to ne pokvari i ne razori. Zato im je potrebna suradnja s Bogom. Brak u kojem roditelji razgovaraju, razumiju se i vole, brak u kojem roditelji zajedno stoje pred Bogom, čiste se, mole i jedan drugome priznaju slabosti, ali se i ohrabruju, sredina je u kojem ono vječno u djetetu može odrasti.
Čovjek nije stroj, dijete nije aparat, nego Božji dar. Roditelji nisu gospodari djeteta, niti raspolažu njime. Oni su Božji prijatelji kojima je Bog u ruke za neko vrijeme položio svoje dragocjenosti – djecu. Dijete je specijalan Božji ulazak u tvoj brak.
Neka te Bog povede svojim putevima.

preuzeto iz knjige Ivančić, Tomislav: Tako je malo potrebno, Teovizija, Zagreb, 1993.