Isključenjem starijih - baka, djedova, roditelja iz obiteljskog života i njihovim povjeravanjem skrbi organiziranih udruga za starije i nemoćne osobe, obiteljski život postaje siromašniji, djeca i mladi postaju siromašniji za jedno veliko iskustvo koje im mogu prenijeti samo stariji, posebno njihovi roditelji. Rast i odgoj čovjeka, naime, usko je vezan ne samo za sadašnjost i budućnost nego mora biti ukorijenjen i u prošlosti. Mora biti ne samo u misaonim kategorijama, nego prenesen i životom koji se može vidjeti, doživjeti, "opipati". Govor o prošlosti, o starijima, o naporima, o žrtvi koju život traži, dobiva pravu potvrdu tek kad možemo vidjeti i dodirnuti one koji su taj život proživjeli, na kojima se to vidi "izbrazdano" na licu, osjeća u glasu, prepoznaje po hodu... Upravo djeci, mladima danas nedostaje to iskustvo života sa starijima, s bakama i djedovima. Oni nemaju stvarni doživljaj života koji "teče".

To je razlog njihova brza razočaranja u životu. Nemoći da se suoče s poteškoćama bilo koje vrste. Oni su u bijegu pred naporima. Da se ne bi suočili sa stvarnošću, sve više postaju ovisnici od čiste ugode koja "krade" život, oduzima ga i ubija. Sve više gube smisao za radost, jer gube smisao za napor, žrtvu, davanje. Jedan od razloga je, i to ne na posljednjem mjestu, život bez starijih, život u kojemu ne mogu vidjeti, doživjeti život u svim njegovim fazama od kojih je jedna i starost u kojoj se očituje nemoć, bolest, osamljenost i sve veća ovisnost o drugima i na kraju smrt. Ako se te stvarnosti ne događaju i ne doživljavaju postupno i u jednom procesu, djeluju stresno.

To je kao kad bi život bio satkan od uspjeha. To bi bilo veoma opasno. Prije ili poslije, naime, dolaze veće ili manje poteškoće. Onaj tko je živio i nije upoznao i tu stranu života, doživjet će veliko razočaranje. Da bi netko shvatio i prihvatio život u njegovoj cjelini, potrebno je da taj isti život tako i doživi. Onaj tko se boji i nastoji izbjeći bilo koju frustraciju, prije ili poslije morat će se s njome suočiti, ali s veoma teškim posljedicama. To pokazuje i površno poznavanje povijesti. Kad su pojedine obitelji, skupine, pa i cijeli narodi došli do vrhunca bogatstva pomoću kojeg su se htjeli riješiti svih poteškoća, posebno kad su htjeli riješiti svih poteškoća svoje nasljednike, mlade, sve je krenulo baš suprotno tim željama. Upravo to i je prokletstvo bogatstva, moći, posjedovanja.

Ulazak u treće tisućljeće, za kršćanina, mora biti otkrivanje vrijednosti poštivanja i pažnje na svim razinama, od one prema prirodi, svome okolišu, sve do one prema ljudima, posebno starijima, roditeljima. U nama i među nam mora zaživjeti velika solidarnost koju je Otac nebeski po Kristu pokazao prema svakom od nas. Samo tada možemo reći: Oče naš.

J. Šimunović

---