Tipično za djedove i bake
Svaki par bake i djeda, svaki pojedini djed i svaka pojedina baka po svome su načinu ponašanja kao i po svojoj situaciji različiti, neponovljivi i zbog toga teško opisivi.
Postoje, međutim, ipak neke tipične osobine djedova i baka, čak štoviše i tipične razlike između njih. Kako bi se obiteljski život mogao skladno oblikovati veoma je važno spoznati te razlike, prihvatiti ih i poštovati. To vrijedi kako za odraslu djecu, tako i za same djedove i bake.
Djed i baka su stariji ljudi. Čovjek u prosjeku ne postaje bakom i djedom prije četrdesete godine života. Baka i djed nisu vršnjaci niti svoje odrasle djece, niti svojih unuka.
Zadatak je starijih da prednjače mladima svojim primjerom, jer čovjeku je potrebno oponašati one iskusnije i od njih učiti. Za djecu i mlade roditelje vršnjaci su drugovi i suparnici. Obje su te funkcije neprimjerene bakama i djedovima.
Priznanje da smo stariji uključuje našu zrelost i spremnost da se dobrovoljno povučemo. To znači doduše da se odričemo moći, ali tko svjesno prihvati taj čin, dobiva odmah uz to poklon: oslobođenje od opterećenja, olakšavajući osjećaj da kao djed i baka ne mora snositi sitničavu odgovornost za unučad, jer za to su mjerodavni roditelji.
Baka i djed su u boljem položaju od roditelja. Oni smiju uživati u radosti sa svojim unucima, ne moraju odlučivati, bdjeti, izdržati. Mogu se povući. Biti bakom i djedom zapravo je više nedjeljna zadaća, to jest zadaća koja se ispunjava u slobodno vrijeme.
Velika je razlika u mentalitetu između bake i djeda. U djeda je manja opasnost od pretjerane revnosti i miješanja u život mlade obitelji, a sve u želji da se pomogne. To je tipični problem baka. Zbog čega? U urođenoj razlici među spolovima. Ženin materinski osjećaj ima mnogo snažniji nagonski karakter. A taj majčinski nagon u bake se može izroditi u pretjerivanje.
Djedovi najčešće govore manje od baka. Njima manje pričinjava zadovoljstvo organiziranje i obavljanje svakodnevnih kućnih obaveza vezanih uz unuke, ali ih zato raduje povesti ih u šetnju, pokazati im prirodu, razgledavati s njima slikovnice, pričati im o ratu ili o starim vremenima. On je prikaladan za upućivanje u sve ono što dijete zanima i što treba znati, ali je zato nesklon nemiru i nestašnosti unučadi (znatno su osjetljiviji na buku negoli su to bili prije)...
...
Postoje, međutim, ipak neke tipične osobine djedova i baka, čak štoviše i tipične razlike između njih. Kako bi se obiteljski život mogao skladno oblikovati veoma je važno spoznati te razlike, prihvatiti ih i poštovati. To vrijedi kako za odraslu djecu, tako i za same djedove i bake.
Djed i baka su stariji ljudi. Čovjek u prosjeku ne postaje bakom i djedom prije četrdesete godine života. Baka i djed nisu vršnjaci niti svoje odrasle djece, niti svojih unuka.
Zadatak je starijih da prednjače mladima svojim primjerom, jer čovjeku je potrebno oponašati one iskusnije i od njih učiti. Za djecu i mlade roditelje vršnjaci su drugovi i suparnici. Obje su te funkcije neprimjerene bakama i djedovima.
Priznanje da smo stariji uključuje našu zrelost i spremnost da se dobrovoljno povučemo. To znači doduše da se odričemo moći, ali tko svjesno prihvati taj čin, dobiva odmah uz to poklon: oslobođenje od opterećenja, olakšavajući osjećaj da kao djed i baka ne mora snositi sitničavu odgovornost za unučad, jer za to su mjerodavni roditelji.
Baka i djed su u boljem položaju od roditelja. Oni smiju uživati u radosti sa svojim unucima, ne moraju odlučivati, bdjeti, izdržati. Mogu se povući. Biti bakom i djedom zapravo je više nedjeljna zadaća, to jest zadaća koja se ispunjava u slobodno vrijeme.
Velika je razlika u mentalitetu između bake i djeda. U djeda je manja opasnost od pretjerane revnosti i miješanja u život mlade obitelji, a sve u želji da se pomogne. To je tipični problem baka. Zbog čega? U urođenoj razlici među spolovima. Ženin materinski osjećaj ima mnogo snažniji nagonski karakter. A taj majčinski nagon u bake se može izroditi u pretjerivanje.
Djedovi najčešće govore manje od baka. Njima manje pričinjava zadovoljstvo organiziranje i obavljanje svakodnevnih kućnih obaveza vezanih uz unuke, ali ih zato raduje povesti ih u šetnju, pokazati im prirodu, razgledavati s njima slikovnice, pričati im o ratu ili o starim vremenima. On je prikaladan za upućivanje u sve ono što dijete zanima i što treba znati, ali je zato nesklon nemiru i nestašnosti unučadi (znatno su osjetljiviji na buku negoli su to bili prije)...
...
