Postoji zdrav način, kako postati star. Starost je razdoblje života najsličnije djetinjstvu. Nikakvo čudo da se djeca i starci najbolje razumiju. Kao što dijete izlazi iz nemoći i ulazi u samostalnost, tako starac izlazi iz samostalnosti i ulazi u nemoć. Starost i djetinjstvo dvije su nemoći koje se susreću. Zato su obje najjasnije okrenute svemogućem Bogu.
"Mnogi žele živjeti dugo", kaže Nestoroy, "ali nitko ne želi postati star." Svi se ljudi boje bora na čelu, sijede kose i nerado govore koliko imaju godina. Svako se raduje kad mu kažeš da izgleda mlad, da je još vitalan, snažan i simpatičan. Pa i društvo starce osjeća kao teret. Smatra se da starci ne rade, nemoćni su, samo uzimaju novac u obliku mirovine, o njima se treba brinuti i prema tome jedva da od njih ima kakve koristi. Rijetke su obitelji ili bračni parovi koji žele imati starce u svome stanu. Što se to zapravo događa sa društvom koje izbacuje svoje najdragocjenije članove?
Starac je čovjek koji je čitav život sabirao blago i mudrost. On je prošao desetljeća i s vrha života zna ocijeniti konkretnu situaciju. On nosi duboko iskustvo prošlosti, on zna kako se mogu nadići poteškoće i tjeskobe, on zna lijeka mnogim ranama.

U Africi je na vlast došao opaki poglavica sela. Naredio je da se svi starci i starice moraju ubiti. Jedan se mladić snašao i sakrio svoga oca. Svi su ostali bili ubijeni. Jednoga jutra probudio se poglavica sa zmijom na svom krevetu. Omotala mu se oko vrata i prijetila da će ga ugušiti. Cijelo selo mudrovalo je što treba učiniti da zmija mirno isklizne iz kreveta i s vrata poglavice. Mladić je otišao svome ocu, potajno ga pitao za savjet. A onda je došao poglavici te stavio ispred kreveta malog miša. Zmija ga je opazila, spustila se niz krevet i počela ga loviti. Na to su zmiju ubili. A onda je poglavica pitao mladića odakle mu to znanje kako spasiti čovjeka od zmije. Mladić se najprije nećkao, a onda je priznao. Otac kojeg je sakrio i spasio od smrti rekao mu je to i tako spasio poglavicu. Tek tada je poglavica uvidio kakvo je zlo napravio ubijajući starije ljude. Poštedio je ovog čovjeka poklonivši mu život.

Starci nose blago za budućnost. Ako nisu sposobni za posao, sposobni su za patnju i za molitvu. Oni su, prema tome, onaj dio društva koji ga povezuje s Bogom i tako omogućuje da se Božja snaga i zaštita neprestano spušta u društvo. Oni su blagoslov društva. Oni su, zapravo, mogućnost da društvo napreduje, da bude zaštićeno i da dobiva nova nadahnuća neba. Moleći pak i trepeći, oni su kvasac društva u kojem žive…

preuzeto iz knjige Ivančić, Tomislav: Tako je malo potrebno, Teovizija, Zagreb, 1993.