"Očevi, ne ogorčujte svoje djece da ne klonu duhom" - Rječnikom suvremene pedagogije na tu je svetopisamsku opomenu sudionike nedavno održane Obiteljske ljetne škole u Zagrebu podsjetila mr. sc. Vesna Bilić. Pozitivne reakcije na predavanje o emocionalnom nasilju i nekorektnom ponašanju u obitelji svjedoče o tome da nije riječ o nečemu što se događa samo "problematičnima", nego da se svatko može i mora zamisliti nad vlastitim postupcima. Mr. Bilić ima bogato pedagoško iskustvo. Napisala je knjige "Uzroci, posljedice i mogućnosti prevladavanja školskog neuspjeha", "Izbor tema za satove razrednih odjela" s temama i metodičkim pripremama, "Fenomen maltretiranja djece", rad koji je UNICEF preporučio kao službenu literaturu za to područje te veliki broj znanstvenih radova, od kojih su neki objavljeni u najuglednijim svjetskim časopisima.

Nije sve odmah zlostavljanje

Vaše je izlaganje na Obiteljskoj ljetnoj školi naišlo na veliko zanimanje. No, možda bi najprije bilo dobro definirati što je to emocionalno nasilje/zlostavljanje u obitelji?

MR. BILIĆ: Ponajprije bih naglasila kako svako nekorektno ponašanje nije odmah i zlostavljanje. Ako roditelj dijete jednom lagano udari, to nije zlostavljanje; ako mama jednom vikne na dijete, također se nikako ne može govoriti o zlostavljanju. Danas se vrlo često nekritički govori o zlostavljanju. Tako se učenici u školi često pozivaju na zlostavljanje ako zbog neznanja dobiju lošu ocjenu ili pak prijekor nastavnika zbog lošega ponašanja. Zlostavljanje je hotimično, dakle namjerno negativno postupanje koje se učestalo ponavlja i traje, a cilj mu je nanošenje povrede i neugodnosti drugoj osobi. Izraz »emocionalno« zlostavljanje ustalio se među stručnjacima zato što takvo nasilje ostavlja posljedice na emocionalni razvoj, posebno na samopouzdanje.
Emocionalno nasilje je nefizičko degradiranje, a uključuje i nedobronamjeran stav i psihičko destruktivno ponašanje koje ometa pozitivan razvoj djece, njihovih pozitivnih osobina, pozitivne slike o sebi, samopoštovanja, socijalne i emocionalne kompetentnosti. Za razliku od tjelesnoga zlostavljanja, kod emocionalnoga zlostavljanja, ili nekorektnih postupaka, nema vidljivih povreda, ožiljaka. Zato se ono često minimalizira.

Važan je kvalitetan odnos s djecom

Na početku ste se osvrnuli na nasilje općenito te ste, ukazujući na potrebu nenasilja u odgoju i obitelji općenito, rekli da su se vremena promijenila. Biste li mogli navesti glavne odrednice te promjene. U čemu su se primijenila?

MR. BILIĆ: Prvo, društvo je - a time i sama djeca - postalo svjesnije dječjih prava. Smatram da je to velika tekovina modernoga doba. Ipak, i tu treba biti oprezan. Često se, naime, olako govori o pravima a ne ističe se kako uz svako pravo dolazi i određena obveza, određena odgovornost. Danas djeca, nažalost znaju za sva svoja prava, ali ne i za obveze, što dovodi u pitanje njihovo izrastanje u zrele i odgovorne osobe. Važno je stoga djeci ukazivati na njihove obveze, jednako kao i na prava.
Druga velika promjena jest u tome što, nažalost, obitelj više nije toliko utjecajna kao prije. Uz nju postoji čitav niz suodgajatelja. Televizija, ulica, škola... Svi se oni moraju dogovoriti oko nekih vrednota u odgoju, u interesu budućnosti. Mnoštvo je tih utjecaja negativno. Osobito glede agresivnosti, nasilja. Sjetimo se samo stotine ubojstava koje djeca svaki dan vide na televiziji. Vrlo lako takvo ponašanje »presele« u razrede, prema mlađoj braći i sestrama u obitelji.
I konačno, promijenio se i sam način života. Roditelji više nemaju toliko vremena za djecu. Pod tim »nemaju vremena« podrazumijevam kvalitetno vrijeme koje posvećuju djeci. Ponekad provedu s djecom vikend, ali su taj vikend ljuti, nervozni, misle samo na svoje probleme, posao. Često roditelji - za što nisu uvijek krivi - nemaju dovoljno energije da bi se posvetili djeci. Mama pita: »Kako je bilo u školi«, a potom zapravo više i ne sluša što joj dijete govori. A ono joj ima potrebu reći kako se osjeća, što proživljava. Takvo ponašanje otvara vrata onim drugim negativnim utjecajima.
Upravo je zato važno ukazivati roditeljima na važnost kvalitetnoga odnosa s djecom, odnosa koji će se zasnivati na povjerenju i razumijevanju, kako bi obitelj bila ono što bi trebala biti: oaza sigurnosti, mjesto podrške, pripadanja i ljubavi, mjesto zdravoga odrastanja.

Dok se kod fizičkoga nasilja s pravom govori o problematičnoj obitelji, emocionalno je, da tako kažemo, vrlo perfidno, u smislu da se vrlo lako uvuče u svaki dom...

MR. BILIĆ: U obiteljima imamo mnoštvo prigoda kad roditelji nisu svjesni kako naoko banalnim nekorektnim postupcima mogu djeci nanositi veliku štetu. Nakon izlaganja na Obiteljskoj ljetnoj školi roditelji su mi rekli kako su imali čitav okrugli stol o temi mojega izlaganja. Mnogi su u onome o čemu sam govorila - a nije riječ o onim obiteljima koje nazivamo problematičnim, nego štoviše o obiteljima koje nastoje biti što bolje - otkrili sebe. Ljudi nisu svjesni da, primjerice, stalnim bezrazložnim vikanjem nanose svom djetetu bol i štetu. Dijelom je takvo ponašanje uvjetovano kulturom. Čak se i tjelesno kažnjavanje u nekim sredinama ne smatra nečim strašnim. Roditelji smatraju da imaju pravo koristiti »razumnu silu« u odgojne svrhe. »Tako su odgajali mene, tako ću i ja svoje dijete«, kažu neki. Nastojala sam objasniti kako su ti postupci štetni.

Sukobi roditelja - nasilje nad djecom

Biste li mogli nabrojati i ukratko opisati glavne manifestacije emocionalnoga nasilja?

MR. BILIĆ: Potrebno je razlikovati izravno nekorektno emocionalno postupanje i neizravno. Oba slučaja mogu prerasti u pravo zlostavljanje. Najčešći je takav izravni postupak, primjerice, vikanje bez razloga. No neizravni postupci su manje očiti, podmukli su i nanose ozbiljnu štetu djeci. Stoga je na njih najvažnije ukazati.
U oblike nekorektnoga emocionalnog postupanja ubrajaju se odbacivanje, ismijavanje i ruganje, kritiziranje i ponižavanje, primjerice neprestano ponavljanje djetetu da je lijeno, neuredno i slično; teroriziranje prijetnjama i kaznama; neopravdano i trajno sumnjičenje; uskraćivanje emocionalnih odnosa i razumijevanja te manipuliranje djecom. To bi bili osnovni i najčešći oblici. Ima ih još cijeli niz i dolaze u različitim kombinacijama. Posebno je opasno što ih djeca kasnije prenesu u svoj život i u svoje ponašanje. Drugim riječima, velika je vjerojatnost da će se tako ponašati prema drugim ljudima i kasnije prema svojoj djeci.
Spomenula bih također kako neprestane svađe, ili čak nasilje među roditeljima, premda nisu usmjerene izravno na djecu, često predstavljaju emocionalno nasilje, ili čak zlostavljanje djece. Dijete više »boli« kad njegova mama dobije batine ili doživljava uvrede i ponižavanje nego da ono osobno to proživljava. Ako je dugotrajno izloženo takvim postupcima, emocionalne posljedice mogu biti strašne.
Jedan od vrlo učestalih oblika je manipulacija djetetom, osobito u obiteljima u kojima bračni drugovi imaju uzajamnih problema. Što se točno podrazumijeva pod manipulacijom?

MR. BILIĆ: Čak i u onim obiteljima koje vrlo dobro funkcioniraju, vrlo je čest - na primjer - slučaj da mama kaže djetetu: »Dobio si lošu ocjenu iz fizike zato što si učio s tatom, kao i uvijek.« Ili obrnuto. Ili se dobre osobine pripisuju svojim zasluzi ili genima, a loše drugoj strani, bračnome partneru. Zapravo, roditelji se sukobljavaju preko djece. Takvih slučajeva, u različitim kombinacijama, ima napretek.
No, na dramatičan se način manipulacije očituju kod razvoda roditelja. Često se roditelji razvedu na papiru, ali se nastavljaju razvoditi godinama, i to preko djece. Djeca se tu postavljaju pred neprirodnu dilemu: da li pripadaju mami ili pripadaju tati? Hoće li stati na maminu ili tatinu stranu? Zamislite djecu koja se pred kojekakvim sudovima moraju izjašnjavati čija su.

Ako me ne vole, onda sam kriv

Kako se manifestiraju posljedice psihološkoga nasilja?

MR. BILIĆ: Dok se tjelesno zlostavljana djeca prepoznaju prije svega po agresivnosti prema vršnjacima, profesorima - jer prenose taj model ponašanja iz svoje obitelji - djecu kod kojih je u pitanju emocionalno zlostavljanje možemo prepoznati po tome što su povučena, usamljena, anksiozna, nesamopouzdana, često imaju depresivna raspoloženja, emocionalno su nestabilna i vrlo često se žale na zdravstvene probleme koji nemaju fiziološku osnovu. Nadalje, takva djeca imaju problema s učenjem u školi. Budući da su im obitelji neorganizirane, nesigurne, nestabilne, to rezultira problemima u uzročno-posljedičnom zaključivanju, u slijednoj organizaciji, imaju problema s komunikacijom, u kontaktu s vršnjacima pa su to razlozi zbog kojih imaju lošiji školski uspjeh.
Poseban problem, koji predstavlja svojevrsnu poveznicu svih ovih problema, gubitak je samopoštovanja. Djeca, naime, po prirodi stvari - u većini slučajeva hvala Bogu tako i jest - doživljavaju roditelje kao one koji ih vole. Kad su roditelji nekorektni prema njima, ili ih čak zlostavljaju, djeca ne mogu prihvatiti da ih roditelji ne vole. Stoga će češće prihvatiti da su sama za nešto kriva: »Postoji razlog zbog kojega me tata i/ili mama tuku, ili vrijeđaju... Ako me ne vole ni moji roditelji, onda znači da ja ne vrijedim...« Preuzimaju krivnju koja ih prati cijeloga života. Zato imaju problema s drugim ljudima, jer ne vjeruju da ih itko može poštivati. Zapravo, emocionalno zlostavljanje izaziva ozbiljnu traumu. Jedna od posljedica ozbiljnoga zlostavljanja može biti čak i PTSP.
Dodatan je problem na koji sam već ukazala što se ti oblici ponašanja iz odrastanja prenose na životnu priču, iz njihove primarne obitelji često u nove obitelji koje će oni stvoriti. Zato se taj krug mora negdje prekinuti pa je potrebno ukazivati na posljedice kojih možda nismo dovoljno svjesni.

Ne šalje li se i zanemarivanjem djeteta slična poruka i nisu li slične posljedice?

MR. BILIĆ: U definicijama se razlikuje zlostavljanje i zanemarivanje. Kod zanemarivanja roditelji ništa ne čine djetetu, ali ga ignoriraju. Poruka je doista ista: ti nam nisi važan. I posljedice su slične. U školi se često dogodi da dijete napravi problem, ili dobije jedinicu samo zato da bi privuklo pozornost svojih roditelja. Poznat mi je slučaj učenika koji je svaka tri mjeseca nešto ukrao. Dugo nam je trebalo da shvatimo da je zapravo želio skrenuti pozornost svojih roditelja na to da postoji: »Ja sam tu.«

Tko je sklon nekorektnostima?

Do sada ste govorili o emocionalnom nasilju, o njegovim posljedicama, a radi kompletnije slike bilo bi dobro progovoriti o tome koje su osobe sklonije nekorektnim postupcima, tj. pomoći roditeljima da bolje razumiju sami sebe?

MR. BILIĆ: Nekad se mislilo da su emocionalnome nasilju podložna djeca roditelja koji su psihički bolesni. To je točno, no riječ je o razmjerno malom postotku slučajeva. Druga skupina »zlostavljača« jesu oni koji već u majčinoj utrobi uskraćuju djetetu ono što mu je potrebno. Riječ je o ovisnicima o alkoholu i drogama. No i tu je riječ ipak o manjem broju.
No tko su većina? Iznijet ću samo neka obilježja ljudi koji su skloni nekorektnim postupcima koji, ponavljam, mogu prerasti u pravo zlostavljanje. To su impulzivni ljudi; nadalje, rigidne osobe kojima je sve ili crno ili bijelo. Treća skupina su ljudi koji su usmjereni na sebe. Češće je riječ o očevima. Na prvi pogled su savršeni, ali su zapravo usmjereni samo na svoju karijeru, na sliku koju ostavljaju. Takvoj djeci možda ništa materijalno ne nedostaje, ali zapravo u roditelju ne nalaze osobu koja ih razumije. Slične njima su dominantne osobe, koje žele u svemu imati glavnu riječ i zapravo ih ne zanima što se događa u dušama bračnog druga ili djece. I taj je slučaj češći kod muškaraca. Nadalje, tu su ljudi koji imaju slabu kontrolu nad sobom i nizak prag tolerancije.
Znanstvenici su češće istraživali majke koje su sklone emocionalnim nekorektnim postupcima. Rizična su skupina razdražljive i neprestano ljute osobe te anksiozne, neurotične i depresivne osobe. Na prvi bi se pogled reklo da depresivne osobe nisu opasne. No one sporije i nedosljednije reagiraju na potrebe djece i teže prenose pozitivne emocije, što djeca mogu »pročitati« kao da su majci na teret i da ih ne voli. Najčešće je svim tim skupinama zajedničko obilježje nisko samopoštovanje.

Pretjerana očekivanja su opasna i nekorektna

Među oblike odbacivanja ubraja se i postavljanje pretjeranih očekivanja pred dijete, »forsiranje« rezultata pošto-poto...

MR. BILIĆ: Važno je da roditelji od djece očekuju dobre rezultate. Kod neke je djece, štoviše, potrebno izaći s malo čvršćim zahtjevima. No vrlo su opasna i nekorektna pretjerana očekivanja, kad roditelji ne uzimaju u obzir sposobnosti i probleme djeteta, nego očekuju samo rezultate. »Moraš imati sve petice, moraš završiti pet škola, moraš se baviti sportom...« Djeca su danas strašno opterećena i često uopće nemaju vremena za igru, usudila bih se reći za normalan život. Ponekad znaju biti nesretna zbog samo jedne četvorke.
Iskoristila bih prigodu te ukazala kako je ovdje, a i inače u odgoju, potrebno razlikovati ponašanje od osobe. Potrebno je ukazati djetetu da njegovo ponašanje ponekad nije u redu. Ali to mu treba objasniti: to i to nije dobro iz tih i tih razloga. Jednako je tako važno poručiti mu: »Mi te volimo kao osobu. Štoviše, baš zato što te volimo, zahtijevamo od tebe da neke stvari činiš a druge ne.« A ako ne može imati najbolje rezultate, onda djetetu treba pomoći. Ili ga prihvatiti kakvo jest. Netko jednostavno nije talentiran za matematiku. Ili nije sazrio, nisu se još razvile neke potrebne funkcije.
Često uz pretjerane zahtjeve dolaze i drugi nekorektni postupci. Vrijeđanja u stilu: »Ti si nesposoban ili nesposobna! Što će s tobom biti?« Ili prijetnje: »Ako ne prođeš s pet, neću ti kupiti cipele... ići ćeš za smetlara... poslat ćemo te u dom...«
Pri tom roditelji nemaju lošu namjeru. Žele da dijete ima najbolje ocjene jer o tome ovisi njegova budućnost. No pritisak je ponekad tako velik da su mnoga djeca nesretna, misle da ih roditelji ne razumiju, da ih ne vole, doživljavaju školu kao strašan pritisak, loše se u školi osjećaju, misle da su razočarali svoje roditelje, da su zakazali, doživljavaju sebe kao neuspješne. Drugim riječima, dolazi do gubitka povjerenja, samopoštovanja. A posljedice mogu biti dugotrajne i teške.

Stječe se dojam kao da je riječ o svojevrsnom »začaranom krugu«, tj. kao da se rane i gubitak samopouzdanja u takvim slučajevima prenose s koljena na koljeno. Je li moguće iz njega izaći? Može li se »vratiti« samopoštovanje?

MR. BILIĆ: Velika je sreća što možemo učiti. Volim isticati kako se od riječi često razbolimo, ali nas isto tako riječi liječe. Tako se može liječiti i samopoštovanje i samopouzdanje. Zapravo, do negativnoga transfera o kojemu smo govorili neće ni doći ako barem netko od roditelja pruža pozitivnu podršku, ili barem djed i baka. I škola tu ima veliku ulogu. Ako profesori djeci daju podršku i pomažu im vratiti samopoštovanje, ona će lakše izaći s time na kraj. I Crkva tu može odigrati važnu ulogu, ako svoje zajednice oblikuje kao zajednice ljubavi i povjerenja. Mediji također mogu dati svoj doprinos ako na kvalitetan način ukazuju na taj problem. Tu su i razne inicijative edukacije roditelja. Kao pozitivan primjer navela bih Obiteljsku ljetnu školu. I ona tolike roditelje potiče da drugačije razmišljaju o tome problemu. Neki ljudi doista nisu svjesni da svojim postupcima mogu djeci nanijeti veliko zlo, jer su i drugi prema njima bili takvi te im se čini kako je to normalno. A imaju dobre volje za pozitivnu promjenu, makar za male korake.

I djeca su naši bližnji

Nije li zapravo riječ o općem problemu koji se tiče svih u obitelji, a to je nesposobnost prihvaćanja drugoga kakav on jest, u konačnici, nesposobnost za istinsku ljubav? Ne osjećaju li se radi toga mnoge žene frustrirano? Ne bježe li mnogi muževi u »radoholičarstvo« ili u kvartovske »birtije«?

MR. BILIĆ: Moj vjeroučitelj prof. Ivančić rekao bi da na početku svih stranputica obično stoji nedostatak ljubavi. Eto, da se izrazimo kršćanskim govorom, ako članovi obitelji, a posebno roditelji na takav nekorektan način postupaju jedni prema drugima, odnosno prema svojoj djeci, onda ne poštuju onu prvu i najveću kršćansku zapovijed. Ne ljube bližnjega, i to onoga prvog bližnjega kojeg su po naravi stvari najprije pozvani ljubiti. Vrlo smo često usmjereni na stjecanje, na učenje ovoga i onoga, na promatranje ovih i onih fenomena, a ne vidimo čovjeka pored sebe.

Mr. sc. Vesna Bilić, pedagoginja, intervju u Glasu Koncila, broj 36 (1733), 9.9.2007.