To što pomaže začeti dijete – što je jedna od najvećih povlastica muškarca – može muškarca učiniti biološkim, ali ne i pravim ocem. Samo stvaranje novog života ne znači pravo očinstvo. Vojnici koji služe diljem svijeta ostavili su za sobom stotine tisuća djece čiji su oni biološki očevi, ali pravog očinstva u tome nema. Isti je slučaj i s nevjenčanim ocem koji, čak i ako je svjestan posljedica svoga čina, ne prihvaća odgovornost za svoje dijete. Ovo pitanje odgovornosti u središtu je istinskog očinstva.

Svjesni osjećaj odgovornosti za tjelesnu i duhovnu dobrobit drugih odlika je pravog oca. Upravo je u tom smislu Josip bio Isusov otac. Kada pronalazi dijete Isusa u hramu Marija kaže: "Otac tvoj i ja žalosni smo te tražili." (Lk2,48)

Stoga je Josip uzor za sve prave očeve, uključujući one koji svoju "djecu" nisu pomogli biološki začeti: one koji troše svoju snagu, ulažu svoje vrijeme i trud, pa čak i podnose "veliku strepnju" odgajajući mlade oko sebe i skrbeći za njih. Takvi ljudi daju savjete, pomažu, opominju i istinski se trude oko onih koji ih trebaju.

Svi smo mi upoznali neku takvu osobu: učitelja kojem se mladi u nevolji mogu obratiti s više povjerenja nego vlastitim očevima; ujaka koji nema svoje djece i koji se na obiteljskim okupljanima drži po strani, ali je uvijek svjestan potreba svojih nećaka i nećakinja. Ljudi poput ovih istinski su očevi. Oni pokazuju ljubav i velikodušnost ne očekujući nikakvu nagradu: zaista, prava slika Božjeg očinstva.

Nakon što smo spoznali da istinsko očinstvo nije nužno povezano s biološkim, samo nas jedan korak dijeli od spoznaje da su svi muškarci, po svojoj muškosti, pozvani da budu istinski očevi. Prihvaćanje odgovornosti za druge, posebice one koji su preslabi da bi se sami mogli brinuti o sebi, briga za njihovu duhovnu i tjelesnu dobrobit ukorijenjena u ljubavi lišenoj sebičnosti – takvo je očinstvo kruna muževnosti, znak muškarčeve zrelosti.

Preuzeto iz knjige Barbeau, Clayton C: Glava obitelji - Kršćansko očinstvo u suvremenom svijetu, Verbum, Split, 2005.