"Opet sam u krizi", reče mi jedna majka. "Što je sad?", upitao sam. "Radi se o mojemu sinu. Između mene i njega kao da je nešto puklo. Više nema razgovora, ili, točnije, ako je razgovor, onda je to svađa. Sin pije, a ima tek dvadeset godina, počeo je psovati, iritira ga svaka sitnica, svaka moja riječ, svaki moj zahtjev i upit. Prestao je moliti, više ne ide u crkvu, već se godinama ne ispovijeda. Imam dojam kao da mi želi prkositi, kao da me ne može trpjeti, kao da sam mu ja za nešto kriva. Muči me sve to i ne znam kako da mu pomognem", završila je majka.
Sve su to simptomi duhovne bolesti. Treba uspostaviti dijagnozu, pronaći uzrok, kako bi se mogla odrediti duhovna terapija. Između majke i sina nešto je puklo, kaže ona. Dijete se osvećuje njoj. Malokad je uzrok takvim problemima neki događaj u odrasloj dobi. Većinom je neka senzibilizacija u djetetu, neka povreda i šok nastao već u najranijem djetinjstvu. Znači da je problem već dugo živio unutra, ali su sada mladićeve psihičke sile toliko oslabile da se to u njemu prelomilo, izišlo na površinu i sada više ni on ne može sam sebi pomoći. On ne može priznati majci da je nemoćan, a majka ne uviđa da je nemoćan. Majka zahtijeva da se on popravi, njega to samo još više iritira i još više otvara njegovu ranu. On bi podsvjesno htio biti drukčiji, ali ne može.
Najprije bi trebalo ispitati sjeća li se majka je li u najranijem djetinjstvu toga djeteta postojao događaj koji pokazuje da ono nije bilo prihvaćeno. Je li bilo željeno dijete ili slučajno začeto? Zatim, je li majka bolovala u tijeku trudnoće, je li mrmljala što nosi to dijete, je li se bojala da ga neće iznijeti? Pitanje je također je li ona tada bila bolesna i teško radila, je li porođaj bio težak, je li nakon njega dijete moralo biti u bolnici samo, bez majke, duže vrijeme. Je li možda dijete bilo odvojeno od roditelja? Sve su to situacije koje u djetetu stvaraju osjećaj odbačenosti, a onda se u njemu podsvjesno, a poslije svjesno bude osjećaji osvete, protesta, agresije, samoobrane.
Moguće je također da je majka željela to dijete, da se trudila oko njega, da je bila najnježnija. No, nikada ne znamo koja je situacija od trenutka začeća pa do sedme ili desete godine mogla u djetetu stvoriti osjećaj neljubljenosti, odbačenosti, što je moglo stvoriti strah zbog koje je duša pobjegla i stekla osjećaj nepovjerenja daje voljena. Od tada se ona brani, a to znači da sve energije troši na to da se obrani od ljudi za koje ima podsvjesni osjećaj da je ne vole. To da dijete psuje, da se opija, da se s majkom svađa i ne može s njom razgovarati, znak je da se ono želi majci osvećivati, jer je majka pobožna, dobra, čestita. Suprotnima akcijama, riječima i djelima dijete zapravo želi izazvati majčinu sućut, ali i njezinu tugu da bi bar u toj njezinoj žalosti, plačući i tuzi osjetilo da ga voli i da joj je stalo do njega. No, bude li majka dijete opominjala, bude li se tužila na njega i govorila protiv njega, ako majka nigdje ne pokaže žalost, sažaljenje, ljubav, nježnost povjerenje i razumijevanje prema djetetu, tada će bolest trajati beznadno dugo…

preuzeto iz knjige Ivančić, Tomislav: Duhovno pomoći čovjeku, Teovizija, Zagreb, 2001.