Susreo sam ga na jednom gradilištu. Po zanimanju je bio inženjer graditeljstva. Iz nekoliko rečenica razgovora doznao sam da ima hendikepirano dijete, koje je mentalno zaostalo, jedva raste i jedva se s njime može komunicirati. Na licu tog čovjeka u tijeku razgovora vidjela se velika promjena. Dok smo razgovarali o svemu i svačemu, o njegovoj zdravoj djeci i supruzi, o novim graditeljskim planovima, on je zračio nečim vedrim i radosnim. Čim je bio prisiljen govoriti o svojemu hendikepiranom djetetu, kao da su neki oblaci prekrili njegovo lice. Osjetio sam da se stidi toga i kao da se boji da su oni kao roditelji, krivi, jer nisu dovoljno molili ili nisu bili dovoljno dobri. A nakon toga određena žalost i tuga. Bilo mi je žao zbog te promjene na njegovu licu. Ali sam istodobno osjetio da je to dobro. Bez toga ne bih upoznao ovoga čovjeka, naši su razgovori mogli biti samo površni. Sad sam znao njegove dubinske osjećaje, njegovu muku i ono što potresa njegovo biće, brak i obitelj. Sad smo mogli razgovarati iskreno. Prijetila je opasnost da se on sada zatvori, da me više ne zaželi susresti, da bi se opet iznutra smirio i da ga više ne bi opet zahvaćala nelagodnost zbog osjećaja podsvjesne krivnje i muke što obitelj ima takvo dijete.

Imati hendikepirano dijete znači za roditelje da su vezani uz njega i da su na taj način hendikepirani u svojemu poslu. Zato je spoznaja da se ima hendikepirano dijete šok. Roditelji ne očekuju onu radost s takvim djetetom koju bi imali sa zdravim. To dijete mijenja njihov život. Oni će se cijeli svoj život morati brinuti za njega, bit će potrebno više napora i muke, to će dijete biti neka vrsta tereta koji oni nikada ne mogu odložiti. Kod mnogih se roditelja zbog toga rađa agresivnost, kao da su pogođeni nekim teškim zlom. Drugi osjete neku vrstu besmislenosti nošenja takva tereta. Jedni spontano traže iz toga izlaz. Većina roditelja pred tom spoznajom mijenja svoj pogled na život i svoje životne planove. Jedan mi otac reče: "Ne bi mi Bog dao takvog sina da me nije osposobio da to nosim." Jedna majka, inače poznata javna djelatnica u našemu društvu kaže: "To dijete naš je miljenik. Ono je najdublje sjedinilo mene i mog muža. Ono nam je Božji dar, Božja prisutnost među nama. "Jedan mi mladi otac reče: "Tek sada mi se život čini ispunjenim. Tražim sve moguće načine da svom djetetu pomognem, a istodobno tražim životne putove, razmišljam o smislu života i osjećam se ispunjenim nekom humanošću, dobrotom i sadržajem koji može dati samo ljubav kojoj je temelje iskopala patnja. "Druga mi pak žena reče: "Taj osjećaj da vas netko cijeloga života treba budi u meni istodobno ponos, strpljenje i draž. Kao da se ne bojim svoje starosti i mirovine jer će me to dijete i tada trebati."

Životni su tereti teški samo dotle dok ih se ne prihvati. Kad se prihvati takvo dijete, ili bilo koja bolest u vlastitu životu, kao da ste otvorili neka vrata kroz koja vidite nove životne mogućnosti, ili kao da se pred vama otvorilo samo nebo. U trenutku toga prihvaćanja doživite da je zemlja ograničena, da ljudski život prolazi, a da u nama ostaje upravo ono što smo kao teret, nevolju, patnju i križ prihvatili. Tada se doživljava da cilj i smisao u čovjekovu životu ništa materijalno ne može biti, nego samo živa osoba Boga i čovjeka. Prihvaćanje takvoga djeteta istodobno je prihvaćanje Boga. Ljubav prema tome djetetu zapravo je otvaranje ljubavi prema Bogu. Jer, to je prihvaćanje Božjega dara, Božje ponude. U tome trenutku već život postaje ispunjen, on je postigao svrhu, on je osmišljen. Ta činjenica mijenja čovjekove životne vrednote. Čovjek tada kreće pravim putem. Tako to dijete postaje blagoslov.

Važno je pri tome da se ljudi ne boje da su time kažnjeni. Oni su obdareni. Oni su na neki način povlašteni, jer ih je Bog oslobodio od toga da u životu biraju pogrešne ciljeve i pogrešne putove. Moraju se čuvati od samosažaljenja. Nema preteških križeva u životu. I nepravedno je ocjenjivati je li taj križ teži od nekog drugog. Svatko ima svoj vlastiti i on je samo njemu prikladan i od Boga darovan. Napokon, ne treba taj križ gledati kao neku hendikepiranost u životu. To je samo pomak, ali ne i odustajanje od svih poslova. I unatoč takvoj situaciji čovjek može postati veliki političar, umjetnik, javni radnik, profesor, liječnik i slično. Sada možda još brže, snažnije i osmišljenije. Stoga je preuzimanje takvoga križa uvijek olakšano ako počnemo Bogu zahvaljivati za njega. Zahvaljivanje dovodi Boga u naš život, gdje Bog podmeće svoja leđa pod naš teret, a mi drugujemo s njime uživajući iskustvo njegove blizine.

preuzeto iz knjige Ivančić, Tomislav: Duhovno pomoći čovjeku, Teovizija, Zagreb, 2001.