Zanimaju me mogućnosti sklapanja crkvenog braka kada sudionici nemaju sve sakramente. Konkretno - ja sam primio sve sakramente, vjernik sam i imam veliku želju sklopiti crkveni brak. Moja djevojka je krštena, ali nema ništa drugo i ne smatra se vjernicom. Postoji li mogućnost da ja jamčim za taj brak? Drugi problem je što ni moguća kuma (svjedokinja) nema crkvene sakramente.

Danijel

»Ženidbeni savez, kojim muška osoba i ženska osoba međusobno uspostavljaju zajednicu svega života po svojoj naravi usmjerenu k dobru ženidbenih drugova te k rađanju i odgajanju potomstva, Krist Gospodin uzdigao je među krštenima na dostojanstvo sakramenta«, pa stoga »među krštenima ne može biti valjanoga ugovora koji samim tim ne bi bio sakrament«, ističe jasno Zakonik kanonskoga prava (kan. 1055). Bitna su svojstva ženidbe jednost i nerazrješivost koja u kršćanskoj ženidbi zbog sakramenta zadobivaju posebnu čvrstoću. No, prije samoga sklapanja ženidbe ili braka »pastiri duša« - svećenici i ostali - dužni su brinuti se oko toga da se zaručnici svojom osobnom pripravom za sklapanje ženidbe priprave za svetost i dužnosti svojega novog staleža. U Vašem slučaju - budući da Vam je djevojka krštena - ta priprava uključivala bi i primanje sakramenata potvrde i pričesti, kako određuje kanon 1065, u oba paragrafa: »Katolici koji još nisu primili sakrament potvrde neka ga prime prije sklapanja ženidbe, ako je to moguće bez velike poteškoće.« Da bi se plodonosno primio sakrament ženidbe, zaručnicima se usrdno preporučuje da pristupe k sakramentima pokore i presvete euharistije.

No, što učiniti i kako postupiti jer je Vaša djevojka krštena a - kako kažete - »ne smatra se vjernicom«. Što bi to trebalo značiti i postoje li u njezinu slučaju »velike poteškoće za primanje sakramenta«? Čini nam se da se to danas, nažalost, previše olako izgovara i tvrdi, te se tako očituje prava ravnodušnost prema primljenoj katoličkoj vjeri i sakramentu krštenja. Nije, pretpostavljamo, riječ o njezinu odbacivanju katoličke vjere, jer bi to onda - u duhu i po odredbi istoga crkvenog zakona - zapravo predstavljalo poteškoću za sklapanje ženidbe između Vas dvoje, o kojoj bi se Vaš župnik morao obratiti mjesnome ordinariju - tj. biskupu. Mjesnome biskupu Zakonik kanonskoga prava jasno kaže da »ne da dopuštenje za sudjelovanje u sklapanju ženidbe onoga tko je očito odbacio katoličku vjeru«, osim ako se odgovarajuće ne održavaju neke druge odredbe. A te se odredbe navode u kanonu 1125, i u ovome bi se slučaju ponajprije ticale upravo Vas (i sami ste spomenuli da bi »jamčili za brak«): »Katolička stranka neka izjavi da je spremna ukloniti pogibelji otpada od vjere i neka iskreno obeća da će učiniti sve što je u njezinoj moći da se sva djeca krste i odgoje u Katoličkoj Crkvi; o tim obećanjima koja treba dati katolička stranka neka se pravodobno obavijesti druga stranka tako da bude sigurno da je ova svjesna obećanja i obveze katoličke stranke; obje stranke neka se pouče u svrhama i bitnim svojstvima ženidbe, koje ni jedna ni druga stranka ne smije isključiti.«

Ne čini li Vam se ipak apsurdnim, nakon nabrajanja tih jasnih odredaba, da biste se trebali vjenčati s Vašom djevojkom koja je također katolikinja, a kao da ona to nije? Ne bi li normalno i u skladu sa zdravim razumom bilo da Vaša djevojka primi sakramente koje nije primila i da kao vjernici započnete novi zajednički život, u ljubavi i iz ljubavi? Jer, zašto biste samo Vi na sebe morali uzimati »teret jamstva za brak« ako Vas djevojka voli, poštuje i želi s Vama u ljubavi živjeti i rađati djecu? K tome, zasigurno je upoznata s katoličkom vjerom i katoličkim naukom - pa i o braku, o ženidbenim pravima i obvezama po katoličkome nauku. Ukoliko ste čvrsto i zajedno s njome odlučili sklopiti brak, onda ćete u dogledno vrijeme vjerojatno započeti i s »bližom pripravom za brak« koja »obuhvaća osobitiju pripravu za sakramente, što je, zapravo, njihovo ponovno otkrivanje«, kako piše papa Ivan Pavao II. u pastoralnoj pobudnici »Obiteljska zajednica«. Tako će i Vaša djevojka s Vama proći »obnovljenu katehezu svih koji se pripravljaju za kršćansku ženidbu (koja je) posvema nužna da bi se sakrament mogao proslaviti i živjeti s potrebnim moralnim i duhovnim raspoloženjem. Vjersko formiranje zaručnika, u prikladnu trenutku i prema različitim konkretnim zahtjevima, treba biti nadopunjeno pripravom za život udvoje«.

Ako bi pak i nakon te bliže priprave Vaša djevojka ustrajavala na tvrdnji da »nije vjernica« i da s katoličkom vjerom ne želi računati u svome životu, onda je velika odgovornost, kao što smo napisali, doista na Vama i o svemu ćete - zajedno s njome - morati razgovarati sa svojim župnikom. No, to ne znači da bi »druga strana« u braku bila oslobođena bilo kakve odgovornosti jer oboje ženidbenih drugova imaju jednake dužnosti i prava koja se odnose na zajednicu ženidbenog života. Tako će bračni drugovi, kao roditelji, zajedno brinuti za odgoj djece - tjelesni, društveni i kulturni, ali i ćudoredni i vjerski. Jednako tako, crkveni nauk uči da se ženidbi bračni drugovi »predaju jedno drugome« i uzajamno prihvaćaju. To predanje i to prihvaćanje mora biti potpuno, mora biti međusobno darivanje. A darivanje sebe drugome i prihvaćanje drugoga sebi na dar znači i uključuje cijelu osobu i jednoga i drugoga bračnog druga, sa svim njihovim tjelesnim i duhovnim moćima, potrebama, značajkama, vrijednostima, i samo se po tome može u potpunosti ostvarivati zajednica bračnoga života i ljubavi. U braku muškarac prihvaća dar žene, a žena dar muškarca i jedno drugo uzimaju - za muža i za suprugu.

Što se svjedoka na vjenčanju (i to isključivo na vjenčanju!) tiče, on može biti i nevjernik, jer nije »kum«, dakle nije nikakav »jamac« sakramenta, nego samo osoba koja je fizički svjedočila da je došlo do sklapanja ženidbe po crkvenome obredu između ženske i muške osobe.

Glas Koncila, broj 46 (1638), 13.11.2005.