Danas - upravo sada - vrlo je aktualna tema kako smanjiti nasilje koje čovjeka prati od vrtića do starosti. Jedan je od načina da se smanji nasilje na televiziji, tj. da se manje prikazuju filmovi s nasiljem kao i razne ratne strahote. Dobar film za mlade i dobra knjiga dobri su prijatelji - i obrnuto. Roditelji bi morali pripaziti koliko i što mogu gledati djeca na TV, pa i s kime se druže. Narodna poslovica lijepo kaže: S kim se družiš, takav si.

Danas nam se nameće još jedno pitanje za mlade: Zašto se tako brzo rastaju nakon što uđu u brak? Jedan od uzroka je da se zaljube na prvi pogled u krivu osobu. U početku sve »štima«, a kad se ljubav ohladi, onda vide da to nije prava osoba. Iskustvo je pokazalo da su najuspješniji brakovi oni u koje stupaju mladi koji se poznaju iz djetinjstva, kao i oni u kojima imaju sličan pogled na svijet i život, te kada su iste vjere i narodnosti.

I još nešto. Dr. Pavao Brajša puno piše u našim novinama - jer Glas Koncila smatram i novinama nas čitatelja - o spolnosti. Spolnost je važna za mlade. Pitajte ljude sa dugogodišnjim »bračnim stažem« što im je važno. Puno toga, a spolnost najmanje, posebno starijim ljudima koji trebaju njegu, razumijevanje, toleranciju, pomoć na svakom koraku i prijateljstvo. Da bi brak »dočekao« srebrni ili zlatni pir, na prvome je mjestu ljubav, a ljubav je puno više od spolnosti.

Stalni čitatelj, Zagreb

Vaše pismo sadrži tri velika i važna pitanja, s Vašim osvrtima i dragocjenim razmišljanjima, pa ćemo pokušati odvojeno, premda kratko, nastaviti razmišljati s Vama i odgovoriti na svako od njih.

Istina je da je danas puno bezrazložnoga nasilja na televiziji i u drugim medijima. Ono što je nekada, ne tako davno - još prije desetak godina - bilo nezamislivo da ćemo ikada vidjeti, pročitati ili doživjeti, danas je postalo našom stvarnošću. Nekada su novinari, poštujući kodekse časti svoje profesije, činili sve da se na televiziji ili kojem drugom mediju ne pojavi nikakva slika stvarnoga, pa ni nestvarnoga nasilja. Danas više to nije tako, pa je austrijski filozof Karl Popper čak javno upozorio: »Televizijom odgajamo djecu na nasilje. Potrebna nam je cenzura.« Doista, kao da je osjetljivost čovjeka-novinara i čovjeka-čitatelja/gledatelja »otupjela«; kao da se bez nasilja ne može. A može se. Zato brojni psiholozi i sociolozi komunikacija danas predlažu da učinimo i »higijenu duše«, kao što činimo i higijenu tijela. Od slika se, onih na televiziji i drugim medijima, ne može umrijeti - ali se može razboljeti. I tu je velika odgovornost svakoga pojedinog primatelja, koji se ne bi u svakoj prilici trebao ispričavati samo na novinare, medijske kuće i njihove vlasnike, već bi ih jednostavno trebao - kazniti. Kako? Vrlo jednostavno: ne kupujući novine koje zabavljaju prostaštvom, ne gledajući programe koji srozavaju i vrijeđaju ljudski razum i čovjekovo dostojanstvo. Posebno pri tome treba paziti na mlade naraštaje, i tu je odgovornost roditelja nezamjenjiva.

A Vaše drugo razmišljanje usmjereno je upravo mladim naraštajima, a mi mislimo vrlo izravno i njihovim roditeljima. Naime, upravo su roditelji ti koji svojim brakom moraju mladima dati primjer, kao što bi im i odabirom kvalitetnih medija i programa koje prate trebali dati na znanje što je ispravno, što pogrešno. Tako bi i njihov brak njihovoj djeci morao biti barem neki »predokus« onoga kako izgleda dobar brak između dviju osoba, u svemu onome što dobra i manje dobra sa sobom nosi. Za mlade je vrlo važno iskustvo njihovih roditelja, s kojima se vrlo često i u niz prilika nastoje poistovjetiti. Brak, »zajedništvo osoba« koje se na početku obitelji izražava kao bračna ljubav, upotpunjuje se i usavršava protežući se odgojem na djecu. Bogate mogućnosti što se nalaze u svakome čovjeku što se rodi i raste u obitelji odgovorno su prihvaćene kako se ne bi izrodile ili rasule, nego kako bi se ostvarivale u potpunosti. Roditelji moraju biti učitelji čovječnosti vlastitoj djeci, a ujedno od njih uče biti čovječni. Roditelji su prvi i glavni odgojitelji svoje djece. No, to ne znači da svoje odgojno poslanje ne dijele i s drugim ljudima i ustanovama, kao što su Crkva i država. I Crkva i država dužne su im pružati pomoć u odgoju, pa i na brak. Crkva u pastoralu pripreme za brak preporučuje da se mladi prije sklapanja braka što bolje upoznaju kao osobe, kako se već u prvim danima braka »na brzinu« i »iz zaljubljenosti« ne bi događala tragična razočaranja.

Glede Vašega trećega razmišljanja, čini nam se da i Vi kao i mi uočavate činjenicu da dr. Brajša - premda osjećamo potrebu reći i to da ga nemamo potrebe, kao iskusnoga obiteljskog terapeuta braniti - piše upravo o ljubavi, ne baš toliko o spolnosti. Svakome seksualnom činu u braku »pretpostavka« je ljubav supružnika, želja za međusobnim darivanjem. Ljubav čini da se čovjek ostvaruje iskrenim sebedarjem: ljubiti znači davati i primati ono što se ne može ni kupiti ni prodati nego samo slobodno uzajamno podariti. Mislimo da je upravo u toj »dubokoj dubini« i nastojanje dr. Brajše koji govori i o iskrenosti, plemenitosti i dubinu doživljene i življene bračne spolnosti, u svim njezinim raznolikim izričajima. Jer, upravo je ljubav ona koja je, jednako tako, pretpostavka svemu onome što nabrajate: njega, razumijevanje, tolerancija, pomoć na svakom koraku i prijateljstvo. Bi li, bez prave ljubavi, to moglo biti ostvarivo? Ne bi, i zato svaka obitelj treba ići u potragu za »lijepom ljubavi«, upozorava i papa Ivan Pavao II. Ljubav koja nije »lijepa«, što znači svedena na samo zadovoljavanje požude ili na uzajamno »upotrebljavanje« muškarca i žene, čini osobe robovima njihovih slabosti, na što upozorava i dr. Brajša u svojim kolumnama.

Glas Koncila, broj 28 (1568), 11.7.2004.