Predbračni život, život u dvoje prije braka, postao je nažalost stvarnost, suvremeni način života, opravdanje za bolje upoznavanje dvije osobe koje žele stupiti u brak. Za mlade to je postalo pravilo od koga skoro nitko ne odstupa, pravilo koje odobravaju i roditelji i mjerodavne ustanove. Crkva podiže svoj glas protiv toga, ali uglavnom bezuspješno.
Starije osobe, osobe koje mogu biti roditelji mladima, nažalost pribjegavaju istom načinu života. Žalosno je što to prakticiraju i takozvani uzorni vjernici rimokatoličke vjere, pa samo malobrojni ostaju čvrsti u vjeri da je predbračni kao i svaki izvanbračni odnos teški grijeh. Takve osobe najčešće ostaju same, ne uspijevaju sklopiti kršćanski brak, a predbračna čistoća se ismijava, ignorira, omalovažava, podcjenjuje kao nešto najbezvrednije, najnevažnije, najsmješnije...

Kako to promijeniti? Kako pomoći vjernicima koji poštuju predbračnu čistoću i svetost braka?

Vaša vjerna čitateljica, Ludbreg

Iz Vašega je pisma razvidno da uviđate problem onoga na što Crkva već stoljećima upozorava: na nesklad između proklamirane i življene vjere. To zapravo znači da postoji dio kršćana i katolika koji su vjernici i koji se takvima smatraju, ali ne žive u skladu s naukom Katoličke Crkve. Ovdje je riječ da ne prihvaćaju moralno naučavanje glede važnosti samoga braka. A brak je za Crkvu uzvišen, on je sakrament. I zato ne može biti »braka prije braka« i zato Crkva ne može odobriti predbračni (spolni) život dvoje mladih ljudi kao svojevrsnu »pripremu« " kako se to danas često kaže " na sam brak.

Oni koji zastupaju takvo stajalište, obično ga brane razmišljanjem da se mladi na taj način bolje upoznaju, te se na taj način (gotovo) isključuje mogućnost pogreške u odabiru bračnoga partnera. Time zapravo jasno pokazuju da nisu razumjeli do kraja što je sakrament ženidbe koji nastaje onim trenutkom kada mladenci u zajednici Crkve jedno drugome obećaju vjernost »u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti« prema propisima Crkve. Zato je jasno da svaki »brak na probu« ili igranje »anticipiranja« braka, predbračni odnosi i različiti oblici zajedničkog života o kojima pišete nisu u skladu s Božjim naumom o braku koji je potvrdio i usavršio Isus.
Katolička Crkva svoj nauk o braku svojim vjernicima ne tumači samo sociološkim, psihološkim i drugim dokazima, već to čini u vjeri. Na temelju vjere, ističu moralni teolozi HA¤ring i Fuček, jasno je svakome vjerniku da je bračni život prije sklapanja crkvenoga braka nedopušten, niti da »velika ljubav« između djevojke i mladića ne može opravdati taj takozvani »brak prije braka«.

Kako kaže o. Fuček: »Dobro koje si žele stupajući u predbračne odnose za katoličke mladence svakako nije dobro nego zlo. Unatoč općem krivu mentalitetu koji nas okružuje, katolički mladić i djevojka u vjeri će prihvatiti objavu i na temelju te objave nepokolebljiv nauk Crkve.«

I tu se sada ponovno javlja teško pitanje koje postavljate: Kako to promijeniti? Ako su doista vjernici katolici i ako su svjesni svojih slabosti, pa i ako su pogriješili, morali bi uvidjeti svoju slabost i u ispovijedi prije vjenčanja jasno iznijeti što su sagriješili, požalivši što nisu sačuvali čistoću svoje ljubavi.

No, danas se i ljubav između dvoje mladih ljudi previše često shvaća »ovozemaljski« i materijalistički i kao da nema nikakvih drugih, dubljih vrijednosti, koje nadilaze ovo naše »sada« i »odmah«. Zato je i mladim ljudima teško shvatiti " a kao loš primjer navodite i odrasle " da su objektivno pogriješili, jer subjektivno smatraju da je njihovo ponašanje ispravno. »Opći mentalitet« im, na neki način, daje za pravo. Znamo da protiv struje nije lako plivati. No, opravdava li nas to? Zar zato moramo odmah odustati, niti ne pokušati?

Velika je odgovornost i na roditeljima i njihova odgojna zadaća danas nije laka. Oni moraju u ljubavi pratiti svoju djecu, no to ne znači da im moraju sve odobravati i na sve pristajati. Ni djeca ne vole »mlake odgovore« i mlaki život svojih roditelja. I oni poštuju ozbiljne i odlučne roditelje koji jasno životom svjedoče ono o čemu s djecom razgovaraju. Zato se katolički roditelji danas moraju potruditi da u »moru raznih ponuda« jasno govore o svojim vjerničkim stavovima glede predbračnih odnosa svoje djece.

Jednako tako, moraju upozoravati i na sve one probleme s kojima bi se njihovo dijete suočilo odabere li »brak prije braka« " i to ne samo one vjerničke naravi, nego vezane uz " ljudsku narav.

Crkva je sa svojim naukom na strani, ako to tako možemo reći, ljudske prirode i ljudskoga dostojanstva svakoga čovjeka. Na strani onoga ravnovjesja koje predstavlja jedinstvo tjelesne i duhovne osobe. A predbračni spolni život ne može poštivati ni ljudsku narav, ni ljudsko dostojanstvo, pa ni to duhovno-tjelesno ravnovjesje.

U »hodanju« apriori je isključeno potpuno spolno darivanje pridržano isključivo supružnicima. Smisao je »hodanja« dobro uzajamno upoznavanje da bi se sa sigurnošću moglo donijeti iznimno važnu životnu odluku, a ne glumljenje muža i žene kad još mladi ni objektivno ni subjektivno nisu spremni do kraja preuzeti odgovornost jedno za drugo.
»Predbračni odnosi ponajčešće isključuju porod. Ono što se prikazuje kao bračna ljubav ne može se, kao što bi inače moralo biti, produžiti u očinsku i materinsku ljubav. Ako do poroda i dođe, bit će na štetu djece jer neće imati ozračje sigurnosti u kojoj bi morala rasti i u njoj pronalaziti putove i pomagala za svoje uključivanje u cjelinu društva«, navodi se u dokumentu Zbora za nauk vjere o nekim pitanjima spolne etike »Persona umana« (br. 7).
Mijenjati mentalitet nije lako. Mijenjati ga u vlastitoj sredini još je teže i zato treba puno snage i molitve. Da bi se spasilo mnoge buduće dobre brakove.

Preuzeto s dozvolom Izdavača s web stranice Glasa Koncila, iz rubrike "Pitali ste"

---