Imam 22 godine i u vezi sam s dečkom dvije i pol godine. Razmišljamo o braku i osnivanju obitelji, ali nas mnogo toga razlikuje i na neki način razdvaja. Navike, načini odgoja, ponašanje... Zaista se volimo više od ičega na svijetu i želimo jednoga dana svoju obitelj. Zanima me komu se možemo obratiti za razgovor, da vidimo tko gdje griješi - savjetniku, psihijatru... bilo kome. Ne želimo stupiti u brak dok postoje razlike među nama, a teško nam je budući da smo još mladi, sami riješiti neke probleme koji su na neki način jednome bitniji, a drugome ne toliko.

Vaša čitateljica

Vaša su razmišljanja vrlo trijezna i pokazuju da o svome budućem životu s mladićem kojega volite želite ozbiljno promišljati. I dobro je da uviđate da se razlikujete, da niste »isti«, da vas neke stvari čak i razdvajaju - navike, načini odgoja, ponašanje. Hrabro kažete da ne želite u brak dok postoje razlike među vama, i želite raditi na ublažavanju, ili čak uklanjanju tih razlika. Brak doista treba shvaćati kao »zajednicu života« - on je za cijeli život - i za tu se zajednicu treba i dobro pripremiti. Ljudi se i za manje važne stvari u životu žele dobro pripremiti: turisti prije putovanja na nova odredišta, sportaši prije svake utakmice...

Na dobru pripremu za brak potiče i Crkva, a vjerojatno Vam o tome govore i Vaši roditelji, jer se i njih potiče da svoju djecu, osobito u krilu njihovih obitelji, prikladno i na vrijeme pouče o dostojanstvu bračne ljubavi, o njezinoj zadaći i njezinim izrazima, kako bi, odgojeni u poštivanju čistoće, mogli u pravo doba »prijeći iz časnog zaručništva u brak«. Zato je i dobro da se, unatoč snažnoj ljubavi koju osjećate za svojega mladića i on za Vas »ne zalijećete« i o svemu dobro razmislite, pa da se i posavjetujete.

Naime, nekada su se u patrijarhalnim tradicijama brakovi dogovarali u obiteljima, a mladi su se rijetko međusobno viđali. Danas je to drukčije i svatko sam odabire budućega životnog partnera, te taj izbor i hoće izvršiti na temelju dobroga poznavanja osobe. Za odabir »baš te osobe«, dakako, glavni je motiv - ljubav. Zato se i na nov način pred svakoga tko razmišlja o braku postavlja i problem predbračnog upoznavanja, »hodanja«, doba zaručništva. Sve to vrijeme doista mora služiti što boljemu međusobnom upoznavanju i zbližavanju, jer će u braku žena i muškarac zajednički dijeliti sve, i dobre i loše dane. Dakako, mladi koji se sastaju i »hodaju« misleći na buduću ženidbu, čine to svjesno i s puno odgovornosti. Najvažnije je: priprava za brak, za ženidbu, mora biti »istinita«. Baš onako kako i Vi insistirate: ne smiju se izazivati lažna očekivanja niti davati lažna obećanja. To se odnosi na sve - na sam odnos, na izražavanja osjećaja, razmišljanja i životne stavove, na ponašanja - jer se i to može shvatiti kao obećanje i poticati pogrešna očekivanja. Ne možete očekivati da će se netko promijeniti - u ponašanju i stavovima - tek kada uđe u brak. Na promjenama se mora raditi - ako je u pitanju prava ljubav - prije braka. Jer, brak je »plemenito zvanje«. Zato se na njega treba i - plemenito pripremiti. Brak ima »naravno dostojanstvo« i »izvanrednu vrijednost«, uči Drugi vatikanski koncil.

Stojeći pred tim zvanjem, svaki kršćanin mora se ispitati je li pozvan za ženidbu i ima li za to potrebna svojstva. Jednako tako, mora razmišljati o tome hoće li u brak upravo s onom djevojkom ili mladićem s kojim je u vezi. Glavni kriteriji za izbor ne smiju biti bogatstvo, društveni ugled ili tjelesna ljepota, nego svojstva koja potiču nadu u vjernu ljubav, u uzajamno poštivanje savjesti i u slobodu od svake moguće manipulacije kojom bi se skučivala unutarnja sloboda i napose sloboda savjesti. Za brak ili ženidbu kao zvanje najvažnije je pitanje, dakako, hoće li partner biti ili neće biti - dobar roditelj željenoj djeci. Brak ili ženidbu kao sakrament valja gledati u tom svjetlu: dvoje postaju jedno tijelo, jedno u zajedništvu života i ljubavi - uzajamno se pomažući svojom komplementarnošću i recipročnošću. Zaručnici prije braka, kao i supružnici u braku moraju si iskazivati uzajamnu ljubav, rasti u dozrijevanju, rasti u stvaralačkoj slobodi i vjernosti. Još prije braka, i djevojka i mladić moraju biti svjesni svega toga. Moraju znati da će se uzajamno vjerno i trajno ljubiti darivajući se jedno drugome. Istodobno, morate razmišljati i o tome da brak nosi i znak Kristova križa. To znači da svatko u bračnome savezu mora raditi protiv svoje sebičnosti, da mora učiti živjeti s drugima i za druge.

Dobro je što ste to počeli učiti već sada, onako kako potiče i Drugi vatikanski koncil, koji dodaje da bi Vam u tome mogli pomoći i trebali pomoći i Vaši roditelji: »Božja riječ poziva više puta zaručnike i supruge da hrane i njeguju čistom ljubavlju zaruke, a nerazdijeljenom i proćućenom ljubavlju brak... Zadaća je roditelja ili skrbnika da razboritim savjetima budu vodiči mladima pri osnivanju obitelji, a oni treba da ih rado slušaju, no ipak se moraju čuvati da ih izravno ili neizravno ne prisiljavaju bilo na sklapanje ženidbe bilo na izbor određenoga bračnog druga« (GS 49, 52). Na pomoć mladima pozvane su i različite udruge i obiteljska udruženja kojima II. vatikanski koncil poručuje da se trebaju truditi »da mladež i same bračne drugove, napose one koji su tek stupili u brak pomažu poukom i djelom te ih nastoje odgojiti za obiteljski, društveni i apostolski život«. Kako nam je Vaše pismo stiglo s područja Zagrebačke nadbiskupije, upućujemo Vas na Ured za obiteljski pastoral, pri kojemu postoji i Obiteljsko savjetovalište (tel. 01/4894 839, 01/4894 828), u kojemu će Vam moći izići u susret u Vašim pitanjima.

Glas Koncila, broj 20 (1663), 14.5.2006.