Pročitao sam u Glasu Koncila od 11. prosinca 2005. odgovor na pitanje kada rastavljeni ne mogu primati sakramente. Opisan je prvi slučaj kada rastavljeni nisu u drugoj vezi, zatim drugi slučaj kada se ponovno ožene. Zaboravljen je treći slučaj kada su nakon rastave samo u izvanbračnoj zajednici. Na problem rastavljenih svećenici bi morali upozoravati barem jednom mjesečno kod euharistijskog slavlja. Tekst iz novina brzo se zaboravi ili ga vjernici nisu ni pročitali. Možda bi upozorenjima bar jedan brak u župi bio spašen.

Ž. Bišćan, Zagreb

Slučaj onih koji su se rastavili i žive u izvanbračnoj zajednici zaista nismo spominjali u odgovoru na postavljeno pitanje. No to dakako ne znači da takvih slučajeva nema, pa bi dobro bilo - kako predlažete - da i svećenici na misama upozoravaju na opasnosti, ali i na sve probleme povezane s rastavom braka i rasipanjem obitelji. Iz samog je crkvenoga nauka pak jasno da oni koji žive u izvanbračnoj zajednici ne mogu pristupati sakramentu pričesti.

Život u izvanbračnoj zajednici, koji se naziva i »slobodna veza«, postoji kada muškarac i žena odbijaju dati pravni i javni oblik vezi koja uključuje spolnu intimnost. Ako su rastavljeni, a bili su crkveno vjenčani, onda ne mogu ostvariti i sklopiti crkveni brak. Sam izraz »slobodna veza«, kao i život u izvanbračnoj zajednici je varljiv: što može značiti veza u kojoj se osobe ne obvezuju jedna prema drugoj i tako svjedoče manjak povjerenja jedne u drugu, u same sebe, ili u budućnost? Izraz prikriva različite situacije: konkubinat, odbijanje ženidbe kao takve, nesposobnost vezati se obvezama na dugi rok. »Sva ta stanja povređuju dostojanstvo ženidbe; ruše i sam pojam obitelji; slabe smisao vjernosti. Protive se moralnom zakonu: spolni čin mora imati mjesta isključivo u braku; izvan njega uvijek je teški grijeh i priječi pristup sakramentalnoj pričesti« (KKC 2390). Tjelesno jedinstvo moralno je zakonito samo onda kad se između muškarca i žene uspostavi neopoziva zajednica života.

To ne znači da su osobe koje nisu u braku odbačene od Crkve, već i njima Crkva pokušava pružiti potporu i pozvati ih na obraćenje kako bi živjele u skladu s evanđeoskim naukom. Ukoliko bi pristupile ispovijedi, tj. sakramentu pomirenja, dužnost im je navesti da su rastavljeni i da žive u izvanbračnoj zajednici kako bi im svećenik ispovjednik mogao savjetovati u tim njihovim teškim vjerskim prilikama. Moralni teolog Bernard Häring upozoravao je na svu delikatnost odnosa svećenika u pastoralu prema vjernicima koji žive u tim prilikama, ističući da se u pastoralu, koji mora biti pun razumijevanja, nikada ne smije dati povoda razmišljanju kao da se ne priznaje crkveni zakon koji je na snazi, u poštivanju prema Crkvi koja je sakrament spasenja i opraštanja. A na život u izvanbračnoj zajednici Crkva gleda kao na grijeh. Pastoralna blagost prema onima koji se nalaze u pravno bezizlaznim prilikama ima smisla samo onda ako njome ispovjednik potiče pokorniku volju za vjernošću i za velikodušnim opraštanjem. Tradicionalna moralna teologija naziva »izvanbračnim prilegom« - kaže Häring - »svaki spolni snošaj između dviju osoba različitog spola koje nisu u braku. Moralno prosuđivanje uvijek se obaziralo i na povezani grijeh sablazni ili sudjelovanja u tuđem grijehu. Mnogi teolozi upozoravaju na to da - radi razlikovanja - ne valja uvijek upotrebljavati istu etiketu »bludnosti« za stvarnosti koje se razlikuju: prostitucija, konkubinat, promiskuitet neoženjenih osoba i razni stupnjevi predbračnih odnosa. Pod bludnošću se smatra tjelesno sjedinjenje slobodna muškarca i slobodne žene, izvan braka. »On se teško protivi dostojanstvu osoba i ljudske spolnosti koja je prirodno usmjerena bilo dobru supružnika bilo rađanju i odgoju djece. Osim toga to je teška sablazan kad se time kvare mladi« (KKC, 2353).

Oni koji žive u izvanbračnoj zajednici ne mogu primati pričest i morali bi se obvezati da će živjeti u potpunoj uzdržljivosti, zapravo kao brat i sestra, u čistoći koja uključuje cjelovitost osobe. No, je li to u izvanbračnoj zajednici moguće i stupaju li osobe u izvanbračnu zajednicu s tom nakanom? Ali, alternativa čistoći je jasna: ili čovjek zapovijeda svojim strastima i postiže mir, ili pušta da ga zarobe i postane nesretan. Svatko onaj tko hoće ostati vjeran obećanjima svoga krštenja, pa i ako je došlo do rastave njegova kršćanskoga braka, opirat će se napastima i neće stupati u izvanbračne veze. U tome mu mogu pomoći razna sredstva - preporučuje Crkva - kao što su upoznavanje sebe, vođenje asketskog života već prema prilikama u kojima se nalazi, slušanje Božjih zapovijedi, vježbanje u moralnim krepostima i vjernost u molitvi. Da bi se postigla krepost čistoće, čovjeku je potrebna umjerenost pri čemu razum upravlja strastima i težnjama ljudskih osjećajnosti. Ali, takvo je naučavanje - zbog »seksualiziranosti« i »opsjednutosti seksom« u javnosti i medijima - i za vjerničke uši, bilo s propovjedaonice bilo na druge načine - »tvrdo«. Nije se lako nositi s teretom koji svim ljudima, pa i vjernicima neodgovorno na leđa stavljaju oni koji gospodare javnim prostorom propagirajući kako je sve roba - pa čak i čovjek i njegovo, od Boga stvoreno, tijelo. Teško je u erotiziranoj kulturi, koja nema ni osnovnoga poštivanja prema spolnosti, govoriti o potrebi gospodarenja nad samim sobom, jer je to gospodarenje povezano s dugim nastojanjem. Ono se ne postiže »instant« rješenjima koja se ljudima danas nude na sve strane, kako bi sve saznali i iskusili »preko noći«. Krepostan i čist čovjek izgrađuje se, pak, iz dana u dan, iz opredjeljenja u opredjeljenje, iz odluke u odluku. Zato on spoznaje, ljubi i čini moralno dobro u skladu sa stupnjevima rasta, svjestan da čistoća predstavlja izrazito osobno zalaganje, ali i da je Božji dar - milost - plod Duha.

Glas Koncila, broj 2 (1646), 8.1.2006.