Duhom Svetim i nemirom u srcu potaknut, molim vas da objasnite mome prijatelju u vezi sa stupanjem u brak s djevojkom muslimanske vjeroispovijesti. Naime, uvjeren sam da djevojka muslimanske vjeroispovijesti ne može sklopiti brak u Katoličkoj Crkvi s mladićem rimokatoličke vjere koji je primio sve sakramente. Djevojka nije krštena, znam da se zaručnici ne moraju ispovijedati prije sklapanja braka u Crkvi (to je novina), i ona je poganka. To mome prijatelju nije jasno, pa se sporimo oko toga. Rekao sam mu kako oni misle odgajati svoju djecu: kršćanskim ili nekim drugim odgojem? Na majci je veća odgovornost za odgoj djece u strahu Božjem, a kako će kada i sama nije upoznala Božju ljubav, nije krštena, na poznaje Božje zapovijedi, ne poznaje Isusa Krista koji nam se svaki put daruje u euharistiji na nekrvni način. Roditelji moga prijatelja govore da je to sudbina (a i sami ne idu na misu nedjeljom), da tako mora biti, a ja im kažem i smatram da čovjek sam slobodnom voljom bira sebi život ili smrt, dobro ili zlo. Život - ako odabere pravu kršćansku djevojku; smrt - ako odabere poganku u duhovnom smislu. Rekao sam mu da u Crkvi imamo toliko mučenika koji su život dali za Isusa Krista, za svoje kršćansko uvjerenje. I danas naši dragi misionari po cijelome svijetu ginu od poganske ruke radi Isusa, jer ne postoji nijedno ime na svijetu po kojemu se možemo spasiti, osim imena Isusa Krista. Ta odluka koju je donio moj prijatelj tako me razočarala i sablaznila, jer sam ga smatrao dobrim, poštenim mladićem.

Pero iz Slavonskoga Broda

Vaš je prijatelj vjerojatno i dalje dobar i pošten mladić, premda se zaljubio u djevojku druge vjeroispovijesti i premda dijelimo neke Vaše stavove glede njegove moguće buduće odluke. Možda bi zato bilo dobro da razgovara sa svojim župnikom i da ga on uputi u cjeloviti nauk Katoličke Crkve o ženidbi s osobama koje nisu katoličke vjere, pa ni krštene. Naime, sklapanje brakova i ulazak u ženidbu katolika i nekatolika, pa i nekrštenih, kroz povijest Crkve uvijek su bili »osjetljivo pitanje«. Danas je to pitanje još osjetljivije jer su takvi brakovi, o kojima jasno govori crkveni zakon - Zakonik kanonskoga prava - sve češći. Prema Svetome pismu i Staroga i Novoga zavjeta, vjernike se odvraćalo od sklapanja braka s nevjernicima, odnosno pravovjernih kršćana i nekršćana ili krivovjernika. No, nigdje se ne govori o tome da bi takvi brakovi bili nevaljani. Prema tome, nije riječ o ženidbenoj smetnji koja bi činila takve brakove nevaljanima po božanskome pravu. Od prvih vremena, Katolička je Crkva prema takvim ženidbama zauzimala negativan stav i suprotstavljala im se, što je vidljivo iz razni spisa crkvenih otaca. Negativan stav imala je i prema takozvanim »mješovitom ženidbama« - dakle, o sklapanju braka između katolika i kršćana nekatolika.
U ženidbi dvije osobe različitog spola međusobno uspostavljaju zajednicu cijeloga života. To znači da se istinski i potpuno predaju jedno drugome i da prihvaćaju jedno drugo u braku, a ostvarivanje skladnoga bračnog života moguće je samo ako osobe koje stupaju u ženidbenu zajednicu odgovaraju jedna drugoj svojom naravi, temperamentom, karakternim crtama, odgojem i izobrazbom, svjetonazorom, ali i drugim osobnim svojstvima, među koje bez ikakve dvojbe treba ubrojiti i vjerske osjećaje i uvjerenje. »Katolička Crkva osobito ističe važnost i potrebu da bračni drugovi ispovijedaju istu vjeru i da pripadaju jednoj Crkvi, budući da vjera, kao najveća duhovna vrijednost, predstavlja i najsnažniju nit koja će ih povezivati i učvršćivati njihovo bračno i obiteljsko zajedništvo. Nasuprot tomu, različitost vjerovanja i prakticiranja vjerskoga života predstavlja trajan jaz među njima, s opasnošću da bude i nepremostiva smetnja njihovu iskrenu i potpunu uzajamnom sebedarivanju i prihvaćanju« - tumači crkveni pravnik Velimir Blažević u knjizi »Ženidbeno pravo Katoličko Crkve. Pravno-pastoralni priručnik«.
Osim toga, dodaje, mješovite ženidbe mogu predstavljati pogibelj za vjeru katoličkoga bračnog druga. I o tome bi Vaš prijatelj morao voditi računa, jer bi mogao postati ravnodušan i nemaran u svojoj vjeri, ili je čak potpuno napustiti (roditelji mu, očito je, u tome baš i ne mogu biti dobar primjer). Isto tako, u takvim brakovima veoma je teško zajamčiti katoličko krštenje i odgoj djece - što bi supružnik katolik morao na sebe preuzeti kao obvezu! - bilo zbog toga što se tomu izričito protivi nekatolička strana, bilo zato što već i sama razlika u vjeri i njezinu prakticiranju od strane roditelja može biti nepovoljna okolnost i okruženje za krštenje i odgoj djece u katoličkoj vjeri.
Moramo isto tako iskreno reći da takvi brakovi nisu stabilni i čvrsti. Oni se lakše raspadaju, pa i zbog različitoga shvaćanja nerazrješivosti braka koji zastupa i svojim naukom drži Katolička Crkva. Zato zaključujemo da nije bazrazložan ili neopravdan crkveni negativni stav prema mješovitim ženidbama, i još više prema ženidbama katolika s nekršćanima. No, Crkva je svjesna da se sve takve brakove ne može niti izbjeći niti spriječiti. Zato je crkveni zakonodavac - »poštujući naravno pravo svakoga čovjeka na ženidbu s osobom s kojom je vezan osjećajem iskrene uzajamne i neraskidive ljubavi, i koju slobodno i svjesno odabere za bračnoga sudruga, predviđa i ostavlja mogućnost sklapanja mješovitih ženidba. Samo ih uređuje posebnim kanonskim (zakonskim) odredbama« te preporučujemo - još jednom - da Vaš prijatelj razgovara sa svojim župnikom.

Glas Koncila, broj 43 (1635), 23.10.2005.