Praktična sam vjernica. Sa svojim sam mladićem u vezi već nekoliko godina. Dobro smo se upoznali i oboje smo sigurni da se želimo vjenčati i zajedno proživjeti ostatak života sa svim radostima i kušnjama koje nam Bog pošalje. No, to iz materijalnih razloga još nije moguće. Oboje još studiramo i želimo osnovati obitelj tek kad je budemo sposobni i uzdržavati. Takva su očekivanja i naše okoline.
Budući da Crkva naučava da sakrament ženidbe dijele sami mladenci svojom privolom, koliku ulogu tu igra svećenik, obred u crkvi? Što nam je činiti ako ne želimo živjeti u divljem braku, ali niti u nepotpunom (bez djece i odgovornog obiteljskog života) još nekoliko godina?

Jasna

Vrlo ste jasni. Želite Božji blagoslov za svoju doživotnu vezu da biste smjeli u cjelini iskazivati uzajamnu duševnu i tjelesnu ljubav, ali bez svečanoga vjenčanja u crkvi. Okolina vam ne zamjerava što ste dugo zajedno, pretpostavlja da se cjelovito volite dušom i tijelom, a zamjerili bi vam da se vjenčate. Znači li to da vas smatraju zaručnicima poput onih u Isusovo doba, koji su nakon zaruka već smjeli jedno drugome pripadati, premda se još nisu zajedno nastanili? Ali, one su zaruke bile prva faza braka.

Pitanje pobuđuje na razmišljanje. Ako je okolina, i ona kršćanska, spremna prihvaćati takav vaš odnos, zašto bi joj smetalo kad bi vas dvoje tiho, ali ne tajno, sklopili sakrament ženidbe? Crkva traži da mladenci taj ugovor sklope uzajamnom privolom pred dva svjedoka i pred ovlaštenim svećenikom. Tisućljetno iskustvo navelo ju je da tako dobronamjernu stranku i djecu koja bi se iz te veze rodila osigura od moguće prijevare lažnim obećanjem koje se poslije ne može dokazati. Gdje se pak utemeljeno pretpostavlja da mladenci neće u roku od mjesec dana moći do svećenika, brak je valjano sklopljen i bez njegove nazočnosti, samo pred dva svjedoka. Kod vas to nije tako.

Ako ste voljni pred Bogom preuzeti doživotnu bračnu obvezu, što vam priječi da to diskretno učinite pred dva svjedoka i pred ovlaštenim svećenikom, makar se još ne možete zajedno nastaniti? Brojni slični slučajevi možda bi trebali navesti i obiteljsku i crkvenu okolinu da prihvate takvo rješenje. No to bi onda za vas bio doista sakramentski nerazrješiv brak. Poslije bi se moglo svadbovanjem označiti početak zajedničkog stanovanja. Dotle biste živjeli u ljubavi koja ne bi bila divlji brak.

Dok bi postojali pravi razlozi, smjeli biste po načelu odgovornog roditeljstva odgađati začeća i rađanja, koristeći se čovjeka dostojnim metodama. I kad biste mogli bez nazočnosti svećenika svoju vezu učiniti sakramentom, sigurno biste tako postupali, unaprijed odbacujući pobačaj ako bi do začeća ipak došlo.

Druga je mogućnost ostati u zaručničkoj vezi koja po definiciji ne mora biti doživotna niti je u njoj dopušteno potpuno uzajamno predanje. Za vjernike treće mogućnosti nema.

Preuzeto s dozvolom Izdavača s web stranice Glasa Koncila, iz rubrike "Pitali ste"

---