Bog je stvorio čovjeka kao muško i žensko. Čovjek je, dakle, moguć samo kao muško i žensko. Muškarac je različit od žene, ne samo u fizičkom, nego i u psihičkom i duhovnom pogledu, a to znači u dubinskoj osobnosti čovjeka. Opet, i jedno i drugo potpun su čovjek, a to znači, ni jednom ni drugom ne manjka to da budu čovjek, i upravo u tome što su i jedno i drugo čovjek, potpuno su jednaki. Svatko od njih ima zasebnu, besmrtnu, vječnu dušu, svako je od njih osobnost koja istovremeno u sebe uključuje čitavu povijest čovječanstva i čitavu stvarnost; svatko od njih nosi teret krivice, i traži spas, svatko od njih opterećen je nepoznanicom prošlosti, početka života i nepoznanicom smrti, odlaska s ovoga svijeta, kraja življenja. I muškarac i žena plaču, uzdišu, pate, trpe, i jedno i drugo smiju se i raduju životu. I jedno i drugo imaju savjest, odgovorni su, i jedno i drugo imaju jednoga Boga i traže ga čitavog života, i jedno i drugo trebaju raditi da bi zaslužili svagdašnji kruh, i jedno i drugo čeznu da budu vrijedni, prihvaćeni, ljubljeni.
Oboje su čovjek, a opet tek su zajedno potpun čovjek. Sveto pismo kaže u 5. poglavlju Knjige Postanka da je Bog stvorio čovjeka kao muško i žensko i da ih je nazvao "čovjek". Sveto pismo ne kaže da ih je nazvao "ljudi", nego je njih dvoje, kao množinu nazvao "čovjek". Oni su, dakle, kao zajednica, njih dvoje, čovjek. Da su čovjek, vidi se već iz toga što tek zajedno rađaju čovjeka. Sama žena ne može roditi dijete, niti sam muškarac, tek zajedno rađaju dijete, koje je onda i otac i majka zajedno.
Razlika muškoga i ženskoga nije samo tjelesna, spolna, erotska, izvanjska. Nije samo razlika u snazi i fizičkom izgledu. Daleko je veća razlika u psihičkoj i duhovnoj konstituciji. Dok je muškarac usmjeren na istraživanje mrtvog svijeta, više usmjeren na razum i prirodni svijet, gleda nekako izvana, materijalno, dotle je žena više usmjerena na život, na osobu, na unutarnje doživljavanje svega, ona uređuje dušu osobe. Muškarac gradi zidove kuće, a žena uređuje unutrašnjost.
Dok muškarac spoznaje izrazito razumom, dotle žena ima drugu sposobnost, a to je intuicija. Žena nekako vidi sve stvari, one su joj providne, brzo ih razumije. Muškarac treba upotrijebiti analizu, diskurzivno mišljenje, tek zaključivanjem dolazi do onoga, do čega žena dođe intuicijom, srcem. Muškarac gleda objektivno, jer je upućen na objekt. Žena gleda subjektivno, jer je upućena na subjekt, osobu, čovjeka. Muškarac zato objektivno prenosi stvari i o njima govori. Žena, pak, stvari spoznaje subjektivno, govori o stvarima onako kako su one na nju djelovale; ona govori o ljudima na temelju dojma o njima, procjenjuje ljude prema dojmu koji su ostavili na nju. Žena je usmjerena na čovjeka, čuvarica je života; ona neposrednije doživljava novi život koji se među ljudima rađa. Stoga je nježna, topla, prepuna razumijevanja. Zato je "majka" riječ koju ljudi najviše upotrebljavaju, jer im je ona najpotrebnija. Muškarac je, pak, onaj koji štiti ljude, brani ih, on je snaga, izvlači energije iz prirode i upotrebljava ih, ali zato i vodi ratove.
Nikakvo čudo, ako često dolazi do nesporazuma između muškog i ženskog. Jer oni, gledajući istu stvar, vide je različito, različito spoznaju i zato različito mogu o njoj govoriti. Stoga je potpuna spoznaja stvari, ljudi ili života ona koju daju i muško i žensko zajedno. Muškarac je usmjeren na ženu, da od nje uči njezinu spoznaju. Žena je usmjerena na muškarca, da sluša njegovu spoznaju, da na njoj gradi i upotpuni svoju.
Samo kao potpun muškarac ili kao potpuna žena možeš pomoći da dođe do mira između muškaraca i žena, između nas i života.
Neka te Bog osposobi za življenje potpunog čovještva i čovječnosti.

preuzeto iz knjige Ivančić, Tomislav: Putevi puni nade, Teovizija, Zagreb, 1993.