Kršćanski brak je sakramenat
Čovjek ne mora biti vjernik da bi mogao nekoga voljeti, s njime se vjenčati i imati djecu. Ljubav, spolnost, ženidba i udaja te djeca - sve to pripada normalnom ljudskom životu. Kada, međutim, kršćani govore o braku oni u njemu vide više od obične ljudske ljubavi. Prema nauku Katoličke Crkve brak je sakramenat, a to znači tajanstveni (otajstveni) i djelotvorni znak Božje ljubavi prema nama ljudima, snaga koja pokreće ljudske moći, oplemenjuje ih i uzdiže na čovjeka dostojniju razinu. Po sakramentu ljudi bolje razumiju svoju ljudsku ljubav, jačaju je i produbljuju uz pomoć posebne Božje milosti.
Ako se pitamo: "Što je to u braku tako znakovito?" onda odgovor glasi: onako kako su muž i žena u braku nerazrješivo jedno s drugim povezani, tako se Isus Krist nerazrješivo povezao s Crkvom, to jest s ljudima. Ako želimo umjesno govoriti o nevidljivom Bogu, najbolje je potražiti jedan sretan bračni par s djecom i reći: Kao što se ovo dvoje ljudi vole takva je ljubav Isusa Krista prema nama ljudima!
Jer i u braku kao i u odnosu Isusa Krista prema ljudima riječ je o ljubavi, o odluci za drugoga, o darivanju i vjernosti, o novom životu. Muž i žena nisu samo povezani u ljubavi. Njihova ljubav je usmjerena prema novom životu, ona je plodna. Zagrljajem svoje međusobne ljubavi oni postaju roditelji i dobivaju djecu. Slično se i Crkva širi tako što vodi ljude k vjeri i krštenjem ih povezuje s Kristom.
Kršćanski brak je upravo zato sakramenat jer po izvanjskom činu njegova sklapanja sam Isus Krist dolazi mladencima u susret i povezuje ih vezom kojom su on i Crkva povezani (a to je istinska, prava, duboka, sebedarna ljubav – ljubav koju je Isus posvjedočio dragovoljnom smrću na križu). Na njima, na njihovom braku odsada će sjati to zajedništvo. A oni su pozvani da ga i svojim životom očituju i svjedoče.
Znamo iz vjeronauka da sakramenti ne djeluju automatski već uz čovjekovu suradnju, uz njegov pristanak, nutarnje prihvaćanje, u mjeri u kojoj im se čovjek otvara. Tako je i sa sakramentom braka. On jest milosni dar, ali je ujedno za to dvoje ljudi i zadatak da tu novu stvarnost svojega života nastoje svakodnevno konkretizirati. Iza vanjskog znaka sklapanja braka stoji događanje, trajna veza i povezanost između Krista i Crkve – nešto stvarno i djelotvorno. To njihovo zajedništvo po sakramentu dobiva jednu novu kvalitetu. Od toga časa više nisu sami kao dvoje, u njihovu vezu se nepovratno i neopozivo "umiješao" Netko treći, Bog sam, koji im poručuje: Nikada nećete ostati sami, ja sam uz vas, da vas podržim, da vas pomognem, da vas još više povežem u ljubavi koju jedno drugome poklanjate!
Ako se pitamo: "Što je to u braku tako znakovito?" onda odgovor glasi: onako kako su muž i žena u braku nerazrješivo jedno s drugim povezani, tako se Isus Krist nerazrješivo povezao s Crkvom, to jest s ljudima. Ako želimo umjesno govoriti o nevidljivom Bogu, najbolje je potražiti jedan sretan bračni par s djecom i reći: Kao što se ovo dvoje ljudi vole takva je ljubav Isusa Krista prema nama ljudima!
Jer i u braku kao i u odnosu Isusa Krista prema ljudima riječ je o ljubavi, o odluci za drugoga, o darivanju i vjernosti, o novom životu. Muž i žena nisu samo povezani u ljubavi. Njihova ljubav je usmjerena prema novom životu, ona je plodna. Zagrljajem svoje međusobne ljubavi oni postaju roditelji i dobivaju djecu. Slično se i Crkva širi tako što vodi ljude k vjeri i krštenjem ih povezuje s Kristom.
Kršćanski brak je upravo zato sakramenat jer po izvanjskom činu njegova sklapanja sam Isus Krist dolazi mladencima u susret i povezuje ih vezom kojom su on i Crkva povezani (a to je istinska, prava, duboka, sebedarna ljubav – ljubav koju je Isus posvjedočio dragovoljnom smrću na križu). Na njima, na njihovom braku odsada će sjati to zajedništvo. A oni su pozvani da ga i svojim životom očituju i svjedoče.
Znamo iz vjeronauka da sakramenti ne djeluju automatski već uz čovjekovu suradnju, uz njegov pristanak, nutarnje prihvaćanje, u mjeri u kojoj im se čovjek otvara. Tako je i sa sakramentom braka. On jest milosni dar, ali je ujedno za to dvoje ljudi i zadatak da tu novu stvarnost svojega života nastoje svakodnevno konkretizirati. Iza vanjskog znaka sklapanja braka stoji događanje, trajna veza i povezanost između Krista i Crkve – nešto stvarno i djelotvorno. To njihovo zajedništvo po sakramentu dobiva jednu novu kvalitetu. Od toga časa više nisu sami kao dvoje, u njihovu vezu se nepovratno i neopozivo "umiješao" Netko treći, Bog sam, koji im poručuje: Nikada nećete ostati sami, ja sam uz vas, da vas podržim, da vas pomognem, da vas još više povežem u ljubavi koju jedno drugome poklanjate!
