Ostaviti oca i majku
Kad smo se već odlučili poći zajedničkim putem, željeli bismo znati kako možemo ostvariti i postići naš cilj " usrećujući bračni život. Sveto pismo nudi nam na našem bračnom putovanju tri jasne orijentacijske točke:
"Stoga će čovjek ostaviti oca i majku, da prione uza svoju ženu, i bit će njih dvoje jedno tijelo" (Mk 10,7)
Oko tih triju točaka brak se vrti cijeloga života: ostaviti, prionuti (prianjati) i postajati jedno.
Ostaviti oca i majku, obitelj iz koje potječemo, nije nimalo lako. O tome svjedoče mnoge prolivene suze na vjenčanjima i svadbama. Postoji naime jaka povezanost između djece i roditelja " a koliko je ona jaka otkrivamo često tek kasnije, u toku života. Ukoliko je ta povezanost pozitivna, ona djetetu daje toplinu, sigurnost, brigu, osjećaj važnosti i pripadnosti; roditeljima pak znači ispunjenje i smisao života. Ukoliko dijete ne doživljava roditeljsku privrženost, već naprotiv biva zapostavljeno ili čak zlostavljano, maltretirano " ipak nije manje vezano na roditelje " doduše, na jedan negativan način. I sada ta povezanost, bila ona pozitivna ili negativna, treba biti prekinuta zbog jedne druge povezanosti i navezanosti koja im treba dati sigurnost, važnost, pripadnost i ispunjenje.
Pojavljuju se strahovi: hoće li mi partner moći dati ono što ja trebam? Mogu li se pouzdati u njega/nju? Ti i takvi strahovi su naravno, posebno veliki kod onih koji su u svojoj obitelji doživljavali svađe, nasilje ili razvod. Stoga mnogi nemaju hrabrosti iskrcati se iz obiteljske lađe i ukrcati se u bračnu lađu. Ponekad još dugo ostaju s jednom nogom u onoj staroj, obiteljskoj lađi. Međutim, nova lađa ne može krenuti prije nego li se potpuno iskorači iz one stare. Samo onda kada sam na unutarnjem planu ostavio oca i majku, mogu prionuti uz svoju ženu/muža i s njim/njom postati jedno.
Ne samo za djecu nego i za roditelje je ono "konačno napuštanje" povezano s mnogim strahovima i bolima. I roditelji moraju shvatiti i prihvatiti: Biti jedno tijelo " to je pridržano mužu i ženi, a ne roditeljima i djeci. Djeca su samo gosti u njihovom životu. Stoga je važno da se roditelji dovoljno rano počnu vježbati u tome, da dozvole djeci samostalnost, da ih mogu "otpustiti". Kada se kao posljedica neostvarenog braka majka previše veže na sina ili otac na kćer, to postaje teška hipoteka, težak teret za mladi brak. Volkhard Scheunemann je tu činjenicu ovako drastično formulirao: "Tko sina učini nadomjestkom za muža ili kćerku nadomjestkom za ženu, taj je svoju djecu učinio nesposobnom za brak".
Često se može primijetiti kakve nevolje nastaju kada jedan oženjen čovjek nakon posla ne ide odmah kući, već navraća kod svoje mame da joj ispriča što je tog dana doživio. Ili kada jedna žena za već dogovoreno sa svojim mužem traži "blagoslov" od svoje mame. Ili kada djedovi i bake pokušavaju skupim darovima ili novcem određivati život svoje djece i unuka. U svim tim slučajevima nije se dogodio onaj "ostaviti". Možda su se ljudi htjeli poštedjeti od boli rastanka ili eventualnih konflikata koji su s tim "ostaviti" nužno povezani.
Da bi djeca mogla ostaviti oca i majku, potrebna je stanovita samostalnost i zrelost, koja najčešće u tim mladim godinama nedostaje. "Po mogućnosti čim prije pobjeći od kuće" " možda zato što je situacija nepodnošljiva " to očito nije najbolji motiv za jedno partnerstvo. Također i stanovita financijska neovisnost od roditelja bi trebala biti prisutna. Bolje je započeti skromno nego li biti vezan za roditelje "pupčanom vrpcom zvanom novac" i polagati im račune.
Upravo na početku braka je posebno važna (ukoliko je ikako moguće) i prostorna distanca između roditelja i djece. Međutim, ako se i živi pod istim krovom, iz materijalnih nemogućnosti, mladi bračni par mora imati svoju samostalnost. Ne radi se u prvom redu o odijeljenim stanovima, već o unutarnjoj dispoziciji, stavu " tko je kome važniji, na prvom mjestu.
Ostaviti oca i majku znači nadalje, ne tražiti nesvjesno u svom partneru oca ili majku. To se događa na primjer u slučaju kada je mlada žena imala oca koji ju je (pretjerano) mazio pa sada očekuje od svog muža da je na isti način tretira. Ili kada mladi muž očekuje od svoje žene da isto tako bude perfektna u kućanskim poslovima kao što je to bila njegova majka.
To ostavljanje oca i majke ne događa se samo na početku braka već se proteže na cijeli brak.
Nekome će možda u tzv. krizi srednje dobi postati jasno da su roditelji zapravo "krivci" zbog nekih njegovih trenutnih problema i nesnalaženja. Ostaviti oca i majku u tom kontekstu znači, roditeljima od srca oprostiti. Tako dugo dok djeca s roditeljima stoje u određenom klinču, na vanjskoj ili unutarnjoj razini, tako dugo dok im nisu oprostili njihove pogreške ili promašaje, tako dugo ih nisu ostavili " makar živjeli udaljeni od njih kilometrima ili su prekinuli svaki kontakt. Stalno doživljavamo iznova: ukoliko ne prestane uska navezanost na roditelje, brak se neće moći razvijati, neće se moći prianjati jedno uz drugo i postajati jedno.
Uz sve rečeno, jedno je jasno: ostaviti oca i majku ne znači ostaviti ih na cjedilu. To ne znači da ne ih ne moramo stalno pitati za savjet. Moramo doduše ostaviti oca i majku, ali ih moramo i poštivati (4. Božja zapovijed i dalje vrijedi), voljeti, pomagati im, biti im zahvalni.
Pitanja koja si mora postaviti svatko prije ulaska u brak:
- kakvo mišljenje imam o svojim/tvojim roditeljima?
- jesmo li ih "napustili"?
- koje su poteškoće u odnosu s našim roditeljima?
- jesmo li pomireni s našim roditeljima, jesmo li im oprostili?
"Stoga će čovjek ostaviti oca i majku, da prione uza svoju ženu, i bit će njih dvoje jedno tijelo" (Mk 10,7)
Oko tih triju točaka brak se vrti cijeloga života: ostaviti, prionuti (prianjati) i postajati jedno.
Ostaviti oca i majku, obitelj iz koje potječemo, nije nimalo lako. O tome svjedoče mnoge prolivene suze na vjenčanjima i svadbama. Postoji naime jaka povezanost između djece i roditelja " a koliko je ona jaka otkrivamo često tek kasnije, u toku života. Ukoliko je ta povezanost pozitivna, ona djetetu daje toplinu, sigurnost, brigu, osjećaj važnosti i pripadnosti; roditeljima pak znači ispunjenje i smisao života. Ukoliko dijete ne doživljava roditeljsku privrženost, već naprotiv biva zapostavljeno ili čak zlostavljano, maltretirano " ipak nije manje vezano na roditelje " doduše, na jedan negativan način. I sada ta povezanost, bila ona pozitivna ili negativna, treba biti prekinuta zbog jedne druge povezanosti i navezanosti koja im treba dati sigurnost, važnost, pripadnost i ispunjenje.
Pojavljuju se strahovi: hoće li mi partner moći dati ono što ja trebam? Mogu li se pouzdati u njega/nju? Ti i takvi strahovi su naravno, posebno veliki kod onih koji su u svojoj obitelji doživljavali svađe, nasilje ili razvod. Stoga mnogi nemaju hrabrosti iskrcati se iz obiteljske lađe i ukrcati se u bračnu lađu. Ponekad još dugo ostaju s jednom nogom u onoj staroj, obiteljskoj lađi. Međutim, nova lađa ne može krenuti prije nego li se potpuno iskorači iz one stare. Samo onda kada sam na unutarnjem planu ostavio oca i majku, mogu prionuti uz svoju ženu/muža i s njim/njom postati jedno.
Ne samo za djecu nego i za roditelje je ono "konačno napuštanje" povezano s mnogim strahovima i bolima. I roditelji moraju shvatiti i prihvatiti: Biti jedno tijelo " to je pridržano mužu i ženi, a ne roditeljima i djeci. Djeca su samo gosti u njihovom životu. Stoga je važno da se roditelji dovoljno rano počnu vježbati u tome, da dozvole djeci samostalnost, da ih mogu "otpustiti". Kada se kao posljedica neostvarenog braka majka previše veže na sina ili otac na kćer, to postaje teška hipoteka, težak teret za mladi brak. Volkhard Scheunemann je tu činjenicu ovako drastično formulirao: "Tko sina učini nadomjestkom za muža ili kćerku nadomjestkom za ženu, taj je svoju djecu učinio nesposobnom za brak".
Često se može primijetiti kakve nevolje nastaju kada jedan oženjen čovjek nakon posla ne ide odmah kući, već navraća kod svoje mame da joj ispriča što je tog dana doživio. Ili kada jedna žena za već dogovoreno sa svojim mužem traži "blagoslov" od svoje mame. Ili kada djedovi i bake pokušavaju skupim darovima ili novcem određivati život svoje djece i unuka. U svim tim slučajevima nije se dogodio onaj "ostaviti". Možda su se ljudi htjeli poštedjeti od boli rastanka ili eventualnih konflikata koji su s tim "ostaviti" nužno povezani.
Da bi djeca mogla ostaviti oca i majku, potrebna je stanovita samostalnost i zrelost, koja najčešće u tim mladim godinama nedostaje. "Po mogućnosti čim prije pobjeći od kuće" " možda zato što je situacija nepodnošljiva " to očito nije najbolji motiv za jedno partnerstvo. Također i stanovita financijska neovisnost od roditelja bi trebala biti prisutna. Bolje je započeti skromno nego li biti vezan za roditelje "pupčanom vrpcom zvanom novac" i polagati im račune.
Upravo na početku braka je posebno važna (ukoliko je ikako moguće) i prostorna distanca između roditelja i djece. Međutim, ako se i živi pod istim krovom, iz materijalnih nemogućnosti, mladi bračni par mora imati svoju samostalnost. Ne radi se u prvom redu o odijeljenim stanovima, već o unutarnjoj dispoziciji, stavu " tko je kome važniji, na prvom mjestu.
Ostaviti oca i majku znači nadalje, ne tražiti nesvjesno u svom partneru oca ili majku. To se događa na primjer u slučaju kada je mlada žena imala oca koji ju je (pretjerano) mazio pa sada očekuje od svog muža da je na isti način tretira. Ili kada mladi muž očekuje od svoje žene da isto tako bude perfektna u kućanskim poslovima kao što je to bila njegova majka.
To ostavljanje oca i majke ne događa se samo na početku braka već se proteže na cijeli brak.
Nekome će možda u tzv. krizi srednje dobi postati jasno da su roditelji zapravo "krivci" zbog nekih njegovih trenutnih problema i nesnalaženja. Ostaviti oca i majku u tom kontekstu znači, roditeljima od srca oprostiti. Tako dugo dok djeca s roditeljima stoje u određenom klinču, na vanjskoj ili unutarnjoj razini, tako dugo dok im nisu oprostili njihove pogreške ili promašaje, tako dugo ih nisu ostavili " makar živjeli udaljeni od njih kilometrima ili su prekinuli svaki kontakt. Stalno doživljavamo iznova: ukoliko ne prestane uska navezanost na roditelje, brak se neće moći razvijati, neće se moći prianjati jedno uz drugo i postajati jedno.
Uz sve rečeno, jedno je jasno: ostaviti oca i majku ne znači ostaviti ih na cjedilu. To ne znači da ne ih ne moramo stalno pitati za savjet. Moramo doduše ostaviti oca i majku, ali ih moramo i poštivati (4. Božja zapovijed i dalje vrijedi), voljeti, pomagati im, biti im zahvalni.
Pitanja koja si mora postaviti svatko prije ulaska u brak:
- kakvo mišljenje imam o svojim/tvojim roditeljima?
- jesmo li ih "napustili"?
- koje su poteškoće u odnosu s našim roditeljima?
- jesmo li pomireni s našim roditeljima, jesmo li im oprostili?
